U četvrtak se navršila obljetnica najveće avionske nesreće u povijesti Italije. Prije 25 godina, 8. listopada 2001., u zračnoj luci Linate u Milanu sudarili su se putnički zrakoplov Scandinavian Airlinesa i mali privatni avion Cessna Citation. U katastrofi je poginulo svih 110 ljudi u zrakoplovu SAS-a, četvero ljudi u Cessni i četvero radnika u zgradi za sortiranje prtljage. Ukupno je stradalo 118 ljudi, piše Corrierre Della Sera.
Bio je ponedjeljak ujutro, a Linate je bio obavijen gustom maglom. Vidljivost je u pojedinim trenucima bila svega 50 do 100 metara. Unatoč tome, promet na aerodromu odvijao se normalno.
Let SK686 Scandinavian Airlinesa, McDonnell Douglas MD-87 koji je trebao odvesti 104 putnika i šest članova posade u Kopenhagen, prema rasporedu je trebao poletjeti u 7:35. Vrata zrakoplova zatvorena su u 7:41 nakon čega je posada započela proceduru za polijetanje.
Istodobno se s drugog dijela aerodroma prema pisti kretao mali Cessna Citation CJ2 s četvero ljudi. Njegov je planirani polazak bio u 8:19, no zrakoplov je već bio na rulnoj stazi.
Upravo će se njihovi putevi susresti na pisti.
Cessna je krenula pogrešnim putem
Cessna je trebala do piste doći preko rulne staze R5. Kontrolor je posadi rekao da ga ponovno pozovu kada dođu do točke čekanja. Međutim, zbog guste magle i loše, dotrajale signalizacije, posada je na raskrižju skrenula prema R6.
Problem je bio i u tome što aerodromske karte nisu bile ažurirane. Cessna je nakon toga stigla do pozicije S4, za koju ni piloti ni kontrolori nisu znali da postoji. Kada je posada javila da se nalazi na S4, kontrolori su pretpostavili da je riječ o pogrešci u komunikaciji i dopustili im da nastave.
U tom je trenutku nedostajao ključni sigurnosni element – zemaljski radar nije radio.
Zbog toga kontrola nije mogla vidjeti da je Cessna ušla na pistu i da se na njoj kreće u pogrešnom smjeru. Još 17. kolovoza 2001., manje od dva mjeseca prije katastrofe, kontrolor Mauro Iannucci upozoravao je da bez tog sustava „svaki prijelaz preko piste odgovara riziku od sudara“.
U 8:09 kontrola leta dala je SAS-ovu MD-87 odobrenje za polijetanje:
„Scandinavian 686, ovdje Linate, imate odobrenje za polijetanje. Vjetar je miran. Potvrdite kad ste krenuli.“
Trinaest sekundi poslije prvi časnik Anders Hyllander ponovio je upute. Zrakoplov je počeo ubrzavati, a u 8:10 počeo se odvajati od piste pri brzini od 270,5 kilometara na sat.
Dvije sekunde kasnije snimači u pilotskoj kabini zabilježili su početak pitanja prvog časnika: „Ali što...?“
Posada je ugledala prepreku. Bilo je prekasno. Samo pola sekunde kasnije MD-87 udario je u Cessnu. Mali se zrakoplov raspao na tri dijela, dok je putnički izgubio desni motor i desnu nogu podvozja.
MD-87 ipak je još oko 12 sekundi ostao u zraku. Posada je pokušala iskoristiti jedini preostali motor kako bi se ponovno podigla, napravila krug oko aerodroma i vratila na pistu. No stotine krhotina nakon sudara dospjele su u motor, zbog čega je zrakoplov izgubio snagu i visinu.
U 8:10, pri brzini od 257,6 kilometara na sat, MD-87 udario je u zgradu za sortiranje prtljage, udaljenu 460 metara od kraja piste, i zapalio se.
Kontrola nije odmah shvatila što se dogodilo
Jedan od najdramatičnijih dijelova istrage odnosi se na minute nakon sudara. Zbog guste magle kontrolori nisu mogli vidjeti pistu, a zvučno izolirani prozori tornja dodatno su otežavali razumijevanje onoga što se događa.
U 8:11 kontrola prometa prema tornju javlja: „Čuli smo cijeli niz udaraca, kao da je motor...“
Iz tornja odgovaraju: „I mi smo ih čuli, ali ne znamo što je.“
Kontrolori pokušavaju shvatiti što se dogodilo, ali vidljivost je gotovo nikakva. „Vidljivost nula, ne mogu ništa vidjeti.“
U 8:11:26 toranj prvi put pokušava uspostaviti kontakt s letom SK686. Nema odgovora. Nakon još dva neuspješna pokušaja, u 8:11:58 kontrola zove regionalni centar i pita imaju li oni kontakt sa zrakoplovom. Kontakta nije bilo.
U 8:12:40 javlja se zrakoplov Alitalije. Posada izvještava da je nekoliko minuta ranije čula tri snažna udarca, dok je djelatnica na stajanci navodno vidjela „crveni trag vatre“ na kraju piste.
Toranj i dalje pokušava kontaktirati MD-87. Sedam minuta nakon nesreće odgovorni iz SAS-a zovu toranj i pitaju je li riječ o njihovu zrakoplovu.
„Da, postoji jedan let SAS-a koji je nestao s radara, bio je odobren za polijetanje, ali više ga nismo vidjeli.“
Ubrzo iz terminala stiže informacija da se vidi plamen.
„Što se događa?“ pitaju iz drugog zrakoplova.
Odgovor kontrolnog tornja najbolje opisuje kaos koji je nastao nakon nesreće:
„Ako želite istinu, ne znamo.“
Cessna pronađena tek 26 minuta nakon sudara
Poseban problem bio je to što nitko nije odmah znao gdje je nestao privatni zrakoplov.
Tek u 8:25:21 djelatnik terminala za privatne letove javlja kontroli da traže Cessnu koja je započela kretanje rulnom stazom, ali više ne znaju gdje je. Kontrolori tada shvaćaju da „nedostaje“ još jedan zrakoplov.
U 8:33:18 traži se od jednog vozila vatrogasaca da provjeri nalazi li se mali avion na pisti. Oko 40 sekundi poslije kreće provjera.
Tek u 8:36:50 stiže odgovor: „Ima jedan avion na pisti... ono što je ostalo od aviona.“ Od sudara je tada prošlo više od 26 minuta.
Prve informacije o nesreći u javnost stižu tek nakon toga. U 8:44 talijanska agencija Ansa objavljuje prvi flash o „nesreći u Linateu“, dok u 9:11 izvještava da ima mrtvih i ozlijeđenih.
Poginulo 118 ljudi
U nesreći je poginulo svih 110 ljudi u MD-87 – 104 putnika, dva pilota i četiri člana kabinskog osoblja. U Cessni su poginule četiri osobe, a u zgradi za sortiranje prtljage četvero od petero zaposlenika. Jedini preživjeli iz zgrade bio je Pasquale Padovano, koji je zadobio teške opekline.
Među ukupno 118 žrtava bilo je 64 Talijana, 20 Šveđana, 18 Danaca, sedam Finaca, tri Norvežana, dvije osobe iz Njemačke te po jedna osoba iz Rumunjske, Južne Afrike, Velike Britanije i Sjedinjenih Država.
Vatrogascima je trebalo više od dan i pol da izvuku sva tijela iz olupine MD-87. Posljednja su iz zrakoplova iznesena 9. listopada u 18:20.
Nije bila kriva samo jedna pogreška
Istraga je kao neposredni uzrok navela ulazak Cessne na pistu bez odobrenja. No katastrofa nije bila posljedica samo pogreške posade privatnog zrakoplova.
Istražitelji su utvrdili čitav niz problema: izrazito lošu vidljivost, neispravan zemaljski radar, dotrajalu i nejasnu signalizaciju, neusklađene odnosno zastarjele karte, nedostatak odgovarajućih svjetlosnih sustava, neadekvatne procedure u uvjetima slabe vidljivosti te probleme u komunikaciji između kontrolora i pilota.
U izvješću se navodi da je dinamika nesreće "sazrijela" u uvjetima vrlo slabe vidljivosti i „posebno nedostatne strukturalne situacije“, dodatno pogoršane neodgovarajućim procedurama koje nisu omogućavale pravodobno otkrivanje i ispravljanje ljudskih pogrešaka.
Istraga je pokazala i da se pogrešan put kojim je krenula Cessna navodno koristio i ranije kako bi se skratilo vrijeme za desetak minuta. U tim bi slučajevima kontrolori pratili zrakoplove, no tog jutra kombinacija magle, loše signalizacije i nefunkcionalnog radara pokazala se kobnom.
Katastrofa koja je promijenila sigurnost aerodroma
Konačno izvješće istrage objavljeno je u siječnju 2004. godine. Nakon nesreće uveden je niz mjera za povećanje sigurnosti. Zemaljski radar na Linateu ponovno je stavljen u funkciju 19. prosinca 2001., a među preporukama bile su i ugradnja novih sustava za sprječavanje ulaska zrakoplova na pistu, poboljšanje signalizacije, strože procedure u uvjetima smanjene vidljivosti te standardizacija radijske komunikacije.
Katastrofa je pridonijela i ubrzanom uvođenju sustava za nadzor kretanja zrakoplova po površini aerodroma u Europi te većoj pozornosti problemu takozvanih runway incursions, odnosno neovlaštenih ulazaka zrakoplova ili vozila na pistu.
Sudski postupak protiv odgovornih za katastrofu završen je 2008. godine pred talijanskim Vrhovnim kasacijskim sudom. Pet osoba je osuđeno, a dvije oslobođene.
Danas se počast žrtvama Linatea svake godine odaje minutom šutnje. U 8:10 sati 8. listopada talijanske zračne luke zastanu kako bi odale počast 118 poginulih. U obližnjem parku Forlanini posađeno je 118 bukava, a među njima se nalazi spomenik „Beskrajna bol“, koji je donirala SAS i izradio švedski kipar Christer Bording.
Katastrofa u Linateu ostala je jedna od najtragičnijih lekcija europskog zrakoplovstva: za katastrofu takvih razmjera često nije potrebna jedna velika pogreška. Dovoljno je da se u istom trenutku poklope loše vrijeme, tehnički kvarovi, nejasne procedure, pogrešna komunikacija i ljudska pogreška. U Linateu se upravo to dogodilo – a gusta magla učinila je da nitko na aerodromu ne shvati na vrijeme što se pred njima događa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....