Viktor Trumbetaš diplomirao je vojnu povijest i međunarodne odnose te magistrirao sigurnosne studije na Sveučilištu Lancaster u Velikoj Britaniji. Uz međunarodno iskustvo i znanje nekoliko stranih jezika, bavi se analizama geopolitičke i vojne tematike.
Ususret tekućim pregovorima između Rusije i Sjedinjenih Država svi se s velikim zanimanjem pitaju bi li oni bili početak kraja krvavog rata koji bijesni već skoro četiri godine. Naime, svi prethodni pregovori još od 2022. godine završili su neuspjehom zbog odbijanja uvjeta jedne ili druge strane, pri čemu su ipak svaka od sukobljenih strana, dakle Ukrajina i Rusija, dale prednost boju na bojištu.
Međutim, danas pri kraju 2025. godine i jedna i druga strana naginju prema prijeko potrebnom predahu koji bi mogli omogućiti pregovori. Ova je godina bila obilježena određenim pomakom crte bojišta u rusku korist, međutim, po procjenama većine analitičara, zapadnih ali i ruskih, ona sveukupno iznosi u teritorijalnom dobitku oko 1% ukrajinskog teritorija. Za taj dobitak plaćena je i plaća se svakodnevno strahovita cijena u gubicima ruskih vojnika, ali i ukrajinskih za obranu. Iako je upravo javljeno da je Ukrajina načelno pristala na Trumpov prijedlog i da se ukrajinska delegacija sprema sastati s Rusima, još uvijek je nejasno oko kojih se točaka usuglasila, a oko kojih još uvijek postoje prijepori te, najbitnije, što na to kažu dužnosnici Rusije.
Jedan od fundamentalnih prijepora ovih pregovora takozvanog Trumpovog mirovnog plana u 28 točaka, sada 19 točaka, jesu izmjene granica Ukrajine i prekrajanje (da ne kažemo povreda) međunarodnog prava i nepovredivosti granica. Sudeći po ratu u Ukrajini, izraelskom sukobu s Iranom, ali moguće u budućnosti i sukobu SAD-a s Venezuelom ili pak američkim planovima i idejama aneksije Grenlanda i s kineskim pitanjem oko Tajvana, svijet je, može se reći, ušao u jednu vrlo dinamičnu fazu međunarodnih odnosa koja glasi: prevladava zakon jačega.
Dakle, jedna vrsta politike i odnosa za koje smo mislili da su prevladani, da su se države, pogotovo one moćne, ali i one manje moćne, uzdigle iznad tog pristupa i ponašanja. Međutim, izgleda da se svijet vratio opet na stare-nove postavke ostvarivanja geopolitičkih interesa i ciljeva. Misliti da bi se zbog poboljšanja životnog standarda i tehnologija te liberalne demokracije svijet i njegovi globalni igrači primirili i da bi se time eliminiralo međusobno suparništvo i sukobi, bila je lijepa i idealistička, da ne kažemo dugoročno prilično naivna zamisao.
Američki filozof Francis Fukuyama je govorio da bi Zapad uspio, trebao bi izgraditi unutarnje jedinstvo, ojačati svoje gospodarstvo i društvenu koheziju pa bi i samim time privukao k sebi i ostale zemlje i narode koji bi odbacili (ako ih imaju) autoritativne sustave i prigrlili Zapad. Realni svijet nam pokazuje da i oni poželjni sustavi i države poput SAD-a, a i oni možda manje atraktivni ili liberalni poput Rusije i Kine, na kraju mare samo za svoj interes, katkad čineći to manje vidljivim ili mekšim načinom, a ponekad otvorenom uporabom sile. A i u Kini i u Rusiji postoji stanovništvo kojem odgovara živjeti u državi u kojoj žive i nemaju potrebu za unutarnjom ili vanjskom intervencijom za promjenom vlasti ili režima, kako se to nekad popularno naziva.
U tom segmentu, budući da je Pandorina kutija u potpunosti otvorena kompletnom invazijom (iako mijenjanje nepoćudnih političkih sustava kakvi god bili je zadnjih desetljeća pretežito bio specijalitet Zapada), teško je očekivati da će se Rusija kao moćna država prepustiti Ukrajini zauzete teritorije. Ili dopustiti Ukrajini da im ih da na nekakav leasing, kao što je to bio slučaj s Krimom do 2014. Prvenstveno zato što su teritorije fizički zauzeli i imaju ih pod svojom kontrolom i za njih su itekako ratovali. Kao drugo, ako su ti teritoriji već proglašeni kao subjekt Ruske Federacije, što bi onda značilo da ih se odjednom izuzima iz sastava RF i još moraju plaćati za njih? Kako to objasniti vojno-političkoj eliti, ali prije svega pučanstvu?
Teško je reći da bi potencijalni Trumpov business deal mogao nadomjestiti teritorij za koji se teško ratovalo, koji ima vrijednost i koji teško da će suprotna strana u nekoj budućnosti povratiti, osim ako za to ne prikupi dovoljne snage. Teško da jedan business deal može zamijeniti fizičko držanje teritorija koji potencijalno može ostati zauvijek u rukama pojedinca, tj. države. Pogotovo u ovakvim odnosima i konstelaciji. Uostalom, tko garantira da ako Trump ode s vlasti poslije ovog mandata, nova američka administracija ne bi okrenula pristup u odnosima s Rusijom?
Ako uzmemo u obzir da Rusija trenutno kontrolira oko 19, blizu 20% teritorija, to je jedna petina zemlje, ali jedna petina koja se može smatrati daleko najvrjednijom u smislu industrije, ruda i rijetkih minerala, čime na ukrajinsku žalost lišavaju Ukrajinu jednim od njenih ključnih industrijsko-proizvodnih kapaciteta. Rudnici u Donjeckoj i Luganskoj oblasti i tvornice se s protokom vremena mogu obnoviti i predstavljaju ogroman kapital, samo je pitanje koliko Rusi žele ili mogu uložiti u njihovu obnovu.
Nadalje, zauzeti teritorij drže relativno uspješno pod kontrolom jer na njemu imaju stanovništvo koje ju podržava i sigurnosni aparat radi efikasno. Do javnosti ne dopiru priče o organiziranim partizanskim grupama u Donjecku, Lugansku ili Zaporiškoj oblasti. Možda postoje neke manje partizansko-diverzantske grupe, no nema masovnog narodnog negodovanja ili organiziranog otpora novouspostavljenim ruskim vlastima. Dio ove činjenice također leži u tome da su pro-ukrajinski nastrojeni građani ili izbjegli na još uvijek ukrajinski teritorij, ili se bore u ukrajinskoj vojsci, ili su na zauzetom teritoriju u nekoj vrsti ilegale jer nisu u mogućnosti više učiniti ili organizirati u datim okolnostima.
Zato bi Rusija probala još odugovlačiti s pregovorima ili uvjetima pregovora jer ipak ima nešto u svojim rukama i to zauzeto namjerava zadržati. Jer od svrgavanja trenutne ukrajinske vlade ili trenutnog prebacivanja Ukrajine pod rusku sferu utjecaja nema ništa. Glavni ciljevi tzv. SVO nisu ostvareni i ne mogu biti ostvareni i zato bi se moglo ići ka pokušaju dogovaranja nečega što bi moglo zadovoljiti domaću javnost i establishment. Jer kako objasniti da i poslije četiri godine ratovanja ne samo da Ukrajina nije denacificirana kako se u početku tvrdilo, nego je Volodimir Zelenski još na vlasti, a zemlja više nego ikad naginje ka Zapadu.
Izgledno je da će pregovori biti mučni i teški za Ukrajinu koja će, sudeći po svakodnevnim procurjelim informacijama, morati istrpjeti zasad neodređene, no vrlo vjerojatno neugodne kompromise. Za Rusiju i njihove geopolitičke i sigurnosne ciljeve zbog kojih je rat otpočet (ako izuzmemo propagandnu navlakušu/narativ za narod o „denacifikaciji“ Ukrajine) i ako dođe do međusobnih sigurnosnih jamstava sa SAD-om i Ukrajinom, opet novonastalo rješenje nije ispunilo njihovu glavnu želju o Ukrajini kao pro-ruskoj zemlji i buffer zoni od NATO-a. I opet su, što se ukrajinskog sigurnosnog pitanja iz njihove perspektive tiče, na početku kao i 2022., ako ne i u složenijoj situaciji.
Možda bi eventualno ponovno uključivanje u skupinu G8 i međunarodne financijske tokove, uključujući skidanje sankcija, između ostalih i onih iz 2014., mogla zaista protumačiti kao istinski globalni dobitak iz ovog rata. Nepromišljena invazija (a možda i promišljena ako sagledamo odabir političkog smjera Rusije kao finalnog odmaka od Zapada, percepciji ponovnog rađanja sebe kao supersile i konačnom približavanju euroazijskoj ideji Alexandra Dugina i tješnjem združivanju s Kinom i drugim istočnim saveznicima) stvorila je Rusiji napretek sigurnosnih izazova, od kojih je Ukrajina najveći i zasad trajni, a tu je i NATO sa Švedskom i Finskom u svom sastavu i na 300-tinjak kilometara od Sankt Petersburga.
Ako dođe do ikakvog primirja i Ukrajina kao jedan od uvjeta prihvati smanjiti vojsku, čak i 800.000 vojnika je ogromna brojka (u odnosu na predratnih također velikih 250.000), koja se u stanju opće opasnosti uvijek može povećati. I opet, kao takvo, primirje će stvoriti još jedan zamrznuti sukob koji će čekati svoju, možemo reći, treću trećinu, baš kao u hokeju. Europska unija se trgnula iz letargije i ozbiljno počela razvijati svoje obrambene kapacitete i vanjsku politiku, međutim, mnogo se zaostaje za Sjedinjenim Državama, za koje se vidi da ipak još uvijek vode glavnu riječ. Za EU će ukrajinski sukob, bio on aktivan ili zamrznut, kao što se čini u bilo kojem obliku primirja, ostati trajni mač nad glavom s kojim se treba boriti, ali prije svega dorasti mu.
Kada se govori o međunarodnom pravu i ‘nepovredivosti granica’, vrijedi možda za kraj spomenuti: pravila ponekad ipak vrijede samo onoliko koliko ih velike sile žele provoditi. Granice malih ili manjih država postoje na papiru, ali o njihovoj sudbini odlučuje netko sasvim drugi — u Washingtonu, Bruxellesu, Moskvi, Pekingu… a ne u glavnim gradovima tih malih naroda. Velike sile kroje karte svijeta kao da su njihovo privatno vlasništvo. Jednima šalju vojsku ‘u ime humanosti’, drugima uzimaju teritorij ‘u ime zaštite sunarodnjaka’, trećima diktiraju politiku ‘u ime stabilnosti’.
A male države? One gledaju, trpe i slušaju. Ako imaju sreće, neka velika sila će ih ‘štititi’. Ako nemaju — nestaju s karte ili im se granice mijenjaju bez da ih itko išta pita. Najveća ironija je da se cijeli sustav temelji na pravilima koja najveći igrači sami krše kad im odgovara. Kad to radi mali, to je zločin. Kad to radi veliki, to je geopolitika i interes. Možda je zato najneugodnije pitanje: jesu li granice doista naše, ili samo posuđene od onih koji imaju dovoljno moći da ih danas priznaju, a sutra izbrišu…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....