Dana 20. svibnja 1940. godine, na željeznički kolodvor u poljskom gradiću Oświęcimu stigla je prva skupina zatvorenika. Bio je to dan kada je u rad pušten koncentracijski logor Auschwitz – u početku osmišljen kao zatvor za političke neistomišljenike Trećeg Reicha, ponajprije Poljake koji su pružali otpor okupaciji.
Tog je dana 728 ljudi dovedeno iz zatvora u Tarnowu. Ti mladići - učitelji, svećenici,studenti, ljudi iz različitih slojeva društva nisu znali da ulaze u ono što će postati najveća tvornica smrti u povijesti čovječanstva.
Organiziran, prostran i ubojit
Auschwitz nije bio prvi nacistički logor. Ali je bio najorganiziraniji, najprostraniji i najubojitiji. Njegova lokacija bila je strateški odabrana: na sjecištu željezničkih pravaca koje su Nijemci koristili za prijevoz ljudi iz gotovo svih dijelova okupirane Europe.
S vremenom je Auschwitz prerastao u golemi kompleks – sastavljen od tri glavna logora (Auschwitz I, Auschwitz II – Birkenau i Auschwitz III – Monowitz) te više od četrdeset satelitskih logora. U svakom od njih primjena zla bila je sustavna i hladna.
Kroz logor je između 1940. i 1945. prošlo više od 1,3 milijuna ljudi. Više od milijun njih, većinom Židova, nikada nije dočekalo slobodu. U Auschwitzu su ubijani i Poljaci, Romi, sovjetski ratni zarobljenici, homoseksualci i pripadnici drugih manjinskih ili neželjenih skupina.
Mnogi su umrli od gladi, bolesti, prisilnog rada ili brutalnih medicinskih eksperimenata. Drugi su pak ubijeni odmah po dolasku, bez registracije, u plinskim komorama koje su radile gotovo bez predaha.
Kako je Auschwitz postao ‘idealno‘ mjesto
Kada je nacistička Njemačka u rujnu 1939. godine okupirala Poljsku, počeo je proces brutalnog gušenja otpora i masovne represije nad lokalnim stanovništvom. Već u prvim mjesecima okupacije, njemačke vlasti suočile su se s problemom prenapučenosti postojećih zatvora u koje su zatvarali političke neprijatelje.
Potreban je bio novi, veći i učinkovitiji sustav za ‘neprijatelje države‘. Tako je Heinrich Himmler, vođa SS-a, u travnju 1940. naredio osnivanje novog koncentracijskog logora u okolici gradića Oświęcima, koji su Nijemci preimenovali u Auschwitz.
PROČITAJTE VIŠE Emotivno obilježavanje 80. obljetnice oslobađanja Auschwitza
Mjesto nije odabrano slučajno. Osim što je bilo dobro prometno povezano, područje oko nekadašnje poljske vojarne nudilo je postojeću infrastrukturu koju je bilo moguće brzo prenamijeniti.
Vojni objekti pretvoreni su u prve barake, a uskoro su počeli pristizati i prvi zatvorenici – najprije Poljaci, zatim i druge skupine koje su nacisti smatrali prijetnjom: Židovi, Romi, sovjetski ratni zarobljenici, svećenici, članovi pokreta otpora, intelektualci, pa čak i ljudi optuženi za ‘antisocijalno ponašanje‘.
Auschwitz I bio je prvi i izvorni logor, organiziran kao zatvoreni kompleks s brojem i nazivom za svaku baraku. Uprava logora bila je strogo hijerarhijska, s jasnim lancem zapovijedanja. Komandanti logora, poput Rudolfa Hössa, razvili su gotovo industrijski pristup u upravljanju logorom – evidentiranju zatvorenika, rasporedu rada, sustavu kažnjavanja i selekcije.
Upravo u Auschwitzu testirane su i prve metode masovnog ubijanja koje će kasnije postati standard u provedbi ‘konačnog rješenja židovskog pitanja‘.
Početkom 1941. godine, u zatvorskom bloku 11 provedeni su prvi eksperimenti s plinom ciklon B. Bio je to početak pretvrobe logora iz represivnog objekta u genocidni stroj.
No, kako će se pokazati, Auschwitz I bio je samo početak. Uskoro će mu se pridružiti daleko veći i okrutniji logori – Auschwitz II i Auschwitz III, a broj žrtava rasti će nepojmljivom brzinom.
Auschwitz II – Birkenau: Tvornica smrti
U listopadu 1941. godine, svega godinu i pol nakon otvaranja prvog logora, nacisti su započeli izgradnju novog, daleko većeg kompleksa: Auschwitz II – Birkenaua.
Smješten nekoliko kilometara zapadno od prvotnog logora, Birkenau je bio zamišljen kao ključna komponenta ‘konačnog rješenja‘ – sustavnog uništenja europskih Židova.
S više od 300 baraka, pet velikih plinskih komora i krematorija, željezničkom rampom i strogo organiziranom infrastrukturom, Birkenau je postao epicentar holokausta.
Za razliku od Auschwitz I, gdje je još postojao privid “radnog logora”, u Birkenauu više nije bilo iluzija. Većina deportiranih bila je ubijena u roku od nekoliko sati nakon dolaska. Na kolodvoru unutar logora provodila se tzv. selekcija – SS liječnici, među njima i ozloglašeni Josef Mengele, odlučivali su tko će “živjeti” (obično za prisilni rad) a tko će odmah u smrt. Većina žena, djece, starijih i bolesnih završavala je u plinskim komorama.
PROČITAJTE VIŠE Kuća nacističkog zločinca otvara se za javnost
Plinske komore u Birkenauu bile su tehnički usavršene: koristile su ciklon B, pesticid na bazi cijanida, koji je u nekoliko minuta ubijao stotine ljudi. Tijela su zatim kremirana u pećima koje su radile neprekidno.
Zatvorenici iz posebnih jedinica, tzv. Sonderkommando, bili su prisiljeni na iznošenje tijela, čupanje zlatnih zuba, šišanje i čišćenje komora – sve prije nego što bi i sami bili likvidirani.
Procjenjuje se da je u Birkenauu ubijeno više od 900.000 ljudi, a većina njih nikada nije službeno evidentirana. Među žrtvama su bile židovske obitelji iz Mađarske, Poljske, Francuske, Nizozemske, Grčke i drugih europskih zemalja, ali i tisuće drugih.
Ljudi su živjeli u neizdrživim uvjetima – bez grijanja, s jednom kantom vode za stotinu zatvorenika, uz stalne epidemije tifusa, gladi i zlostavljanja.
Svako jutro i večer, iscrpljeni i bolesni, morali su stajati satima na apelplatzu (centralnom mjestu za prozivku zatvorenika), dok su čuvari birali koga će danas ubiti ‘za primjer‘.
Mengeleove metode
Iako je smrt u Auschwitzu bila svakodnevna, život tamo bio je pakao bez kraja. Zatvorenici su živjeli u nehumanim uvjetima, u prenapučenim i hladnim drvenim barakama, bez osnovne higijene, s jednom dekom za više ljudi i s malo ili nimalo pristupa vodi.
Hrana se sastojala od jutarnjeg čaja nalik vodi, rijetke juhe u podne i komada kruha navečer – dovoljno da se preživi dan, ali ne i mjesec.
Rad je bio prisilan i iscrpljujući. Većina zatvorenika radila je po dvanaest sati dnevno na teškim fizičkim poslovima – od nošenja kamenja i kopanja kanala do rada u rudnicima, tvornicama ili skladištima. Oni koji su odbijali rad, bili preslabi ili jednostavno nesretni, brutalno su kažnjavani – bičevanjem, mučenjem ili slanjem u smrt.
PROČITAJTE VIŠE Pronađen policijski dosje Josefa Mengelea iz Argentine
Posebno mračno poglavlje činili su ‘medicinski‘ eksperimenti. Dr. Josef Mengele, poznat kao ‘Anđeo smrti‘, osobno je birao blizance, osobe s invaliditetom i druge koje je smatrao ‘zanimljivima‘ za znanstveno istraživanje.
Njegovi pokusi uključivali su ubrizgavanje kemikalija u oči, sterilizaciju bez anestezije i amputacije – sve bez pristanka i bez ikakvog medicinskog opravdanja.
Unatoč svemu, među zatvorenicima su se javljali trenutci ljudskosti i otpora. Tajno su se dijelile vijesti, molitve, pa čak i pjesme. Neki su zapisivali svoja iskustva na papiriće koje bi skrivali ispod poda, a drugi su pokušavali pomoći slabijima, dijeliti hranu ili pružiti riječ utjehe. Bili su to mali činovi otpora u svijetu gdje je otpor značio smrt.
Jedno od najpotresnijih svjedočanstava ostavio je Primo Levi, talijanski Židov koji je preživio Auschwitz. U svojoj knjizi ‘Zar je to čovjek?‘, zapisao je:
- U logoru nema zašto, nema zbog čega. Postoji samo još jedan dan i nada da ćeš preživjeti. A preživjeti znači zaboraviti da si čovjek.
Slično su govorili i Elie Wiesel, Eva Mozes Kor, Tadeusz Borowski i brojni drugi, svjedoci jedne epohe koja nije smjela biti zaboravljena.
Šutnja iza bodljikave žice
U siječnju 1945. godine, dok su savezničke snage neumoljivo napredovale sa zapada, a Crvena armija se približavala s istoka, nacističko vodstvo dalo je naredbu za evakuaciju Auschwitza. Cilj je bio prikriti razmjere zločina i onemogućiti saveznicima da pronađu dokaze genocida.
U kaotičnim danima povlačenja, oko 60.000 zatvorenika bilo je prisiljeno na tzv. ‘marševe smrti‘ – iscrpljujuća pješačenja prema drugim logorima u dubini Njemačke. Tisuće su umrle od iscrpljenosti, gladi, hladnoće ili metka SS stražara.
Dana 27. siječnja 1945., vojnici 60. armije Prvog ukrajinskog fronta Sovjetske Crvene armije ušli su u Auschwitz. Ono što su zatekli zauvijek se urezalo u kolektivno sjećanje čovječanstva: oko 7000 bolesnih, izmučenih i izgladnjelih zatvorenika, većinom žena i djece, koji su ostali prepušteni sami sebi.
U logoru su pronađene tone ljudske kose, tisuće pari cipela, osobni predmeti, kovčezi s imenima – svjedočanstva o životima koji su nasilno prekinuti.
Prvi dani nakon oslobođenja bili su mučni i neshvatljivi. Neki vojnici su zaplakali, drugi zanijemjeli. Nije bilo uputa što učiniti s takvim mjestom. Auschwitz nije bio samo poprište zločina, nego i prikaz kako je zlo moguće sistematizirati i pretvoriti u svakodnevicu.
Datum oslobođenja Auschwitza, 27. siječnja, danas se obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. No, u siječnju 1945. to je bio samo početak suočavanja s razmjerima nacističkih zločina.
PROČITAJTE VIŠE Morbidno je u što se polagano pretvara Auschwitz. Sada shvaćamo da se sve može poništiti
Auschwitz nakon rata
Nakon rata, kompleks Auschwitz nije srušen niti zaboravljen – pretvoren je u muzej i memorijal koji godišnje posjećuju milijuni ljudi iz cijeloga svijeta. Na njegovom tlu još uvijek stoje barake, krematoriji, stotine metara bodljikave žice i kilometri praznine ispunjene tišinom. I upravo ta tišina – težak, gotovo fizički osjećaj šutnje – ono je što najviše pogađa posjetitelje. Auschwitz nije samo mjesto gdje su ljudi ubijani. To je mjesto gdje je čovječanstvo – barem na trenutak – izgubilo svoje lice.
U poslijeratnim desetljećima, Auschwitz je postao simbol holokausta, ali i svih masovnih zločina koje je počinila ljudska ruka. To je mjesto sjećanja, ali i upozorenja.
Danas, 85 godina nakon što su prvi zatvorenici dovedeni u Auschwitz, svijet se i dalje suočava s valovima antisemitizma, rasizma i netrpeljivosti prema različitosti.
Sjećanje na Auschwitz nije samo dužnost prema mrtvima, već i obveza prema živima. Jer kako je to rekao Elie Wiesel, preživjeli logoraš i dobitnik Nobelove nagrade za mir "z‘aboraviti mrtve značilo bi dvaput ih ubiti‘.
Auschwitz nije samo mjesto stradanja, nego i simbol – prikaz do koje mjere ljudska civilizacija može pasti kad zlo postane institucija, a moral nestane iza baraka i bodljikave žice. Auschwitz ostaje nijemi svjedok jedne od najmračnijih epizoda ljudske povijesti.