Došli smo do kraja. I Jevgenija, i Brandon, i ja. Zatečeni u krivo vrijeme na krivom mjestu. Nismo više mogli podnijeti niti jednu kap, milimetar od ovog straha, kaosa, prašine. I smrti. Bilo nam je dosta. Ni više ni manje. Nesreća koja je zajahala ovu ravnicu prošla je, a sve ono neizvjesno što će doći, više nas nije doticalo. Sad smo zaglavili negdje između, naizgled okruženi beskrajnim nizovima srušenih zgrada i urušenih života. Rat je gotov, poraće je počelo. U Raki, glavnom gradu islamskog kalifata.
Jevgenija je Ruskinja. Ima onu bijelu hladnu put i plave, slavenske oči, a tirkizni nikab čini ih anđeoski lijepim, živim. Prije tri godine, opijena svetim ratom i čistim islamskim svijetom krojenim isključivo i jedino po Prorokovoj mjeri, odlučila je služiti kalifu, jednom i jedinom. Hladnu Moskvu zamijenila je suhom pustinjom, a muž joj je pustio dugu kosu i crnu bradu. Dobili su i malu musavu plavooku djecu u prljavim arapskim kućicama. Klanjali su se, molili boga. Nije bilo dovoljno pa su izmolili pakao, i sebi i drugima. Sve ono što nije smjelo biti, ovdje je postojalo. Predugo i prestrašno da bi više o njemu razmišljali.
Agregat koji bruji u izbjegličkom kampu, odmah do Jevgenijina šatora, ne donosi joj ni svjetlo ni toplinu. Njezin dvogodišnji sin šara po slikovnici koju je dobio od humanitarne organizacije. Nikad nije vidio knjigu i ne zna kako bi se stranim predmetom igrao. Dosad je crtao samo crne zastave. Razigrani jednorozi i nasmijani prinčevi plaše ga. Tamnim flomasterom briše im lica.
Brandon je Kanađanin, bivši hokejaš. Od svih stranih boraca razasutih u napuštenoj zgradi, samo on ne krije lice. Amerikanac, Japanac, Talijan, Nijemac, a donedavno i nekolicina Hrvata u ovoj postrojbi, imaju maske i naočale. Odjednom im je kamera jednako opasan neprijatelj kao džihadisti do jučer, jer njihove će vlade sasvim sigurno imati puno pitanja o tome gdje su bili proteklih godina. Gdje su bili i što su radili, pitanja su koja vojnicima nisu mila jer naučili su živjeti šutke, u sjeni. Nema se tu što objašnjavati.
Brandonu je ovo četvrti put u tri godine da se kao dobrovoljac priključio kurdskim združenim snagama. Ovo je zapravo njegov neplaćeni godišnji. Netko skija, netko se izležava na tropskoj plaži. Šalim se da mu je ovo zapravo napredna, 3D verzija videoigrice Call of Duty. Samo ovdje nema bonus života, nema ni novih razina, pucačina u kojoj kad dobiješ metak u glavu, počinješ iz početka.
Kaže, Raku nije htio propustiti ni za živu glavu. Zakleo se da će zapaliti cigaretu na Rajskom trgu... kad-tad. I zapalio je jednu, u međuvremenu i kutiju, šteku. Između dva dima, ljevičarske ideologije i ravnopravnosti, njemu je bilo dosta, sada samo čeka let. Za nemiran duh, barem privremeno, game is over.
Sjedimo na punktu, uz vatru. Vojska pregledava rijetke automobile koji dođu iz mraka kao utvare. Tako je tiho i zlokobno. Ne znamo gdje idu, niti odakle su došli. Pokušavaju li pronaći svoju kuću, ili kradu bijelu tehniku, odvoze bakar, više nikog nije bilo briga. Preživljava čovjek kako zna i umije, radi što može, pa tako i krađa po ruševinama dobije smisao. Posebno jer je cijeli grad pun mina i neeksplodiranih granata, i svaki dan pogine desetak civila. Ako si spreman krasti u miniranim ruševinama, onda nemaš drugi izbor.
Sto nijansi sive
Vojsku više nije ni briga, a ni mene. Previše punktova u tri godine: Damask, Homs, Palmira, Alep, Mosul, Sindžar. I na kraju Raka. Krešendo ludila.
Čini mi se da sam rekao sve, potrošio sam se u međuvremenu objašnjavajući kako milijuni izbjeglica koji su preplavili Europu nisu silovatelji i teroristi, kako jadan narod samo bježi pokušavajući sačuvati goli život. Potrošio sam priče da niti jedan rat nije ni crn ni bijel, pa ni ovaj, i kako ima dobrih i zlih, ali su rijetki, tu je zapravo stotinu nijansi sive. Pišem o tome kako je lako raspiriti osvetu i mržnju, zapravo ništa ne moraš napraviti. Samo pustiš, a mali, obični ljudi vrlo lako će izvući ono najgore iz sebe. Donedavno pravoslavci i katolici, danas suniti i šijiti, ima li razlike? Nema, ali je dovoljna da nekome odrežeš glavu i srušiš kuću. Vođe zajedno sjede u skupim hotelima, ručaju i piju šampanjac, pokušavajući zadržati moć i sve one povlastice koji idu uz nju.
Previše ruševina, straha i uzaludno izgubljenih života da bih podvlačio crtu. A publika? Je li uopće moguće čovjeku koji sjedi u udobnosti svoje fotelje, ispred televizora, kraj prepunog hladnjaka objasniti što se ovdje dogodilo? Ili na nekom drugom mjestu?
Jesu li dovoljne riječi? Ili su to samo tlapnje, samo slike užasa koje sutra zamijene nove slike užasa. Redovi nesretnih koji zamijene nove nesretne. Tu i tamo pokoje nasmijano lice, prerijetko da bi ih se sjećao. I tako do onog trenutka kad više nikoga nije briga. To smo mi, a ono su oni.
Udišem strah, gutam smrt dok tinja vatra, nedokučivo kako je ovaj mali povijesni gradić uspio dogurati toliko daleko u svojoj naopakoj slavi. Nemoguće da je baš sve ovdje krenulo po zlu. Gledamo glavni trg, Paradise Square, običan prašnjavi kružni tok sa željeznom ogradom i zlokobnim šiljcima, mjesto koje je godinama otimalo slavu slavnijim mjestima, poput Madisona ili Trafalgara u Londonu.
Tu je kucalo srce ludila, sadizma, okrutnosti, beznačajni kružni tok na kojem su se ljudi razapinjali, rezale glave i nabijale na ogradu, na kojem se klalo, bičevalo, kamenovalo, nabijalo na kolac, prestrašno da bi više o tome razmišljali.
Posljednje utočiste urušenog kalifata iz kojeg nije trebalo biti bijega. Koalicijski general prije nekoliko je mjeseci izjavio: Naš je zadatak sve džihadiste skupiti u Raki, a zatim, svi oni koji ostanu u Raki, umrijet će u Raki. Nažalost, stvarnost je postala potpuno drukčija.
Tako igraju velike sile
Dok je Raka bila u okruženju, kurdske združene snage odlučile su napraviti koridor da se ne bi ponovila tragična mosulska epizoda oslobađanja, u kojoj je u urbanim gerilskim borbama poginulo nekoliko tisuća iračkih vojnika. Jer žrtva za prašnjavi grad, za koji još nije jasno kome će zapravo pripasti, bila bi prevelika.
Gotovo svaka vojna taktika, jasno je, naglašavala je da je najopasniji neprijatelj onaj koji ostane u zamci, zvijer u okruženju bez uzmaka. Dan prije nego što je grad oslobođen, 50 kamiona i desetak autobusa sa zvijerima, većinom stranim borcima i njihovim obiteljima, otišlo je prema iračkoj granici, ne zna se točno kamo, vjerojatno prema Libiji i Somaliji, a nije teško zaključi da im to neće biti krajnje odredište.
Zašto ili kako ISIS? U početku i istodobno senzacionalan i podcijenjen, brutalan i snalažljiv, ISIS je uništio granice suvremenih država i nacija i sebe proglasio obnoviteljem islamskog carstva. Stari neprijatelj tako je postao novi, a ovaj put nema razloga da bude drukčije. Kaznit ćemo zločine svojih neprijatelja, a prešutjeti one svojih prijatelja koji onda neće biti zločini, sve dok nam ne postanu neprijatelji. Tako igraju velike sile.
Krvavo mjesto u raju
Glavni cilj strašnog nasilja, svako zvjerstvo, mučenje, ubojstvo i krađa bili su samo sredstvo jedne snažne opsesije. Uskrsnuti kalifat koji je u jednom trenutku teritorijalno bio veći od Velike Britanije. Propaganda i društvene mreže dovele su oko 30.000 stranih boraca kako bi sudjelovali u stvaranju svijeta skrojenog po šerijatskom zakonu. Događaji koji su slijedili, i izbjeglički val i terorizam, utjecali su na život svakog Europljanina.
I Jevgenija je bila dio opsesije. I dok je njezin muž u crnoj uniformi branio svoje mjesto u raju, i ubijao krivovjernike, ona je rađala djecu. I bog joj je pomogao da ih dobije, plavooke i zdrave. ISIS ih je nazvao lavićima kalifata, a drugi tek običnom ISIS-ovom štenadi. Štenad je bila savršen ratni stroj koji nije pokazivao ni strah ni dvojbu radeći najstrašnija zvjerstva. Stotine filmova u kojima desetogodišnji dječaci režu glave, ili petogodišnjaci koji ispaljuju metak u srce, bili su više od ratne propagande, bili su ponos. Sada su one rijetke koji su preživjeli skupili u kamp nedaleko od Qamishlija, gdje je počeo njihov preodgoj. Malodobni dječaci uče kako se rukovati, kako žene mogu imati izbor, kako je islam religija mira, kako nasilje nije odgovor. Bit će to dug proces, bolan, s vrlo neizvjesni ishodom.
Zapadni svijet poslao je psihologa, ali ne toliko revno kako je godinama slao kontejnere pušaka i bombi. Nažalost, mir nikad nije bio tako dobar posao kao rat.
Gledam Eufrat, tragično mutnu vodu na kojoj je opet granica. S jedne strane Asadova sirijska vojska s ruskim dalekometnim topovima, Kurdi sa suprotne, s novim američkim vojnim bazama, a Turci na sjeveru, gdje su sagradili beskrajno dug zid. Prepustit ću geopolitičku analizu analitičarima jer moja je objektivnost odavno nestala. Tragedije malih, beznačajnih ljudi s bilo koje strane mutne vode, bile su mi važnije od ijedne zastave koja se tu ikada vijorila.
Odlučio sam, vrijeme je za odlazak. Odlazi i Brandon. Imali smo sreće, njegov vod, skupina stranih boraca, dobrovoljaca, ostala je prepolovljena. Samo u oslobađanju Rake poginulo ih je 14. Imao sam sreće i ja, više od 400 novinara, snimatelja, fotografa poginulo je u Siriji. Najviše nakon Drugog svjetskog rata. Jevgenija ostaje. Ona nema izbora, a nema ni kamo.
Kalifat je zbrisan, opsesija i dom više ne postoje. Šatori u kojima žive žene ISIS-ovih boraca okružen je oceanom drugih šatora, običnih malih ljudi koje su njihova braća i muževi svojim ludilom i ukopali na ovo mjesto. Zasad nakon svega može računati samo na prijezir drugih, blato, i jedan hladan obrok na dan. Rusija je hladna i daleka. Jednako izvjesna kao i život koji je odabrala u kalifatu. Lavići su postali štenad. Odbačena, zasad.