Bio je 1. travnja 1939. kada se generalissimus Francisco Franco naciji obratio putem radija i izgovorio dvije antologijske rečenice: “En el dia de hoy, cautivo y desarmado el Ejército Rojo, han alcanzado las tropas nacionales sus ultimos objetivos militares. La guerra ha terminado.” U prijevodu: “Na današnji dan Crvena armija je zarobljena i razoružana, nacionalne čete postigle su krajnje vojne ciljeve. Rat je završio.”
Osamdeset godina kasnije, Španjolska je ideološki podijeljena kao i tog travnja 1939., kada su nacionalističke trupe održale pobjednički mimohod u Madridu, a republikanski simpatizeri pokušavali sačuvati živu glavu, nerijetko, bezuspješno. Onako kako u Hrvatskoj nema pomirbe između ustaša i partizana i njihovih nasljednika, tako nema mira ili zajedničkog nazivnika ni kada je u pitanju dramatično vrijeme građanskog rata 1936. - 1939. i kasnija diktaturu generala Francisca Franca, koja je trajala je do 1975. godine. Čiji će posmrtni ostaci - protivno volji konzervativne Španjolske - za manje od tri mjeseca biti premješteni iz Doline poginulih na groblje u okolici Madrida.
Socijalisti i nacionalisti
Jer najprije je pobjednički tabor desetljećima nametao svoju hijerarhiju vrijednosti i interpretaciju povijesti, dok su poraženi sve te godine bili prisiljen na šutnju, a sada slično radi ljevičarska vlast. Zato je uobičajeno da se svi sukobi na razini politike objašnjavaju terminom o postojanju “dvije Španjolske”. I tako punih osamdeset godina od završetka sukoba, u Španjolskoj još funkcioniraju dva mita - Francovih pristaša o nepostojanju veza caudilla s nacizmom te pristaša Druge Republike, prema kojem je ona, navodno, imala istinski demokratski karakter, kao što je definirao poljski povjesničar Bartolomiej Rozycki.
Pobjeda nacionalističke Španjolske u proljeće 1939. označila je početak dominacije vrijednosti koje je ona isticala i potiskivanje svih varijanti druge struje u ilegalnu opoziciju, dok je kraj diktature 1975. godine donio obnovu pluralizma u kojem se već od prvih parlamentarnih izbora oblikovao sustav s dvije dominantne stranke. Socijalistička partija ili PSOE nadovezivala se na naslijeđe prijeratne Narodne fronte, dok je druga proizišla iz sustava dekonstruirane diktature; u početku je to bila Unión de Centro Democrático, a kasnije Alianza Popular, koja se s vremenom pretvorila u Partido Popular - Pučku stranku, koja postoji do danas. Dok su socijalisti odlučni osuditi diktaturu i uklanjanje ostataka njezine simbolike, pučani će braniti Francovo naslijeđe, stavljajući na prvo mjesto tradicionalne vrijednosti, i tako je sve do danas.
Građanski je rat sam po sebi pojačao podjelu na “dvije Španjolske”, koje su se sukobile u otvorenom bratoubilačkom sukobu. Konzervativni su generali, koji su podignuli pobunu u ime vrijednosti poput patriotizma, religije i tradicije, a koje su njihovi protivnici nazivali “fašistima”, stali u borbu protiv republikanskih snaga, koje su formalno obnašale vlast u zemlji, a protivnici su ih nazivali “crvenima” ili marksističkim hordama”. Obje strane bile su kategorične u tvrdnjama da svaka od njih predstavlja “pravu” Španjolsku, optužujući drugu stranu za najteže zločine te izdaju domovine i podređivanje zemlje stranim snagama.
“Crveni nisu nosili šešire”
Potom je u poslijeratnom kreiranju nove Španjolske Francova vlast posegnula za širokom lepezom rješenja: prerađen je kalendar blagdana i revidiran kanon velikih ličnosti, događaja i vrijednosti koje su honorirane. Izbijanje rata bilo je početak nove ere koja je u početku naglašavana i primjenom novog kalendara. U dokumentima iz 1937. ta je godina nazivana Primer Año Triunfal (Prva trijumfalna godina), a 1939. - Año de la Victoria (Godina pobjede). Dan 18. srpnja, datum izbijanja Građanskog rata, slavio se kao Dan velikog narodnog ustanka (Día del Glorioso Alzamiento Nacional), ali zanimljivo je da u kalendar blagdana nije upisan 1. travnja - dan završetka Građanskog rata, na koji je 1939. godine održan pobjednički mimohod u Madridu. Madridski trg Plaza Mayor, koji je od početka 17. stoljeća bio središnje mjesto u prijestolnici i u cijeloj zemlji pod ovim je imenom preživio skoro dva stoljeća, no tijekom 19. i 20. stoljeća kao rezultat liberalnih tendencija čak je pet puta promijenjeno njegovo ime u Plaza de la Constitución (u kratkom razdoblju Prve Republike također u Plaza de la República), a nakon promjene smjera u konzervativni uvijek mu je vraćano prvotno ime.
Francov režim odlučio je urediti i pitanja vezana uz svakodnevni život, kao što je odjeća i način izražavanja. Nepoželjnom je proglašena odjeća povezivana s liberalizmom i radničkom kulturom kao što su košulje kratkih rukava, kombinezoni, a u slučaju žena i hlače. Zamijenila ih je moda na sakoe, duge haljine i šešire, pa je jedna od tvornica koja ih je proizvodila koristila reklamni slogan: “Crveni nisu nosili šešire!” Propagirani kulturni modeli jačali su ženske uloge tipične za patrijarhalno društvo. Ako nije bilo nužno, žena nije trebala raditi, nego voditi skroman vjerski život, brinuti se za kuću i odgajati djecu u domoljubno-katoličkom duhu. Na svim slikovnim prikazima žene su se javljale u dvjema kategorijama - ili kao herojske povijesne ličnosti kraljice Izabele Katoličke, svetice Terese Aviljske ili braniteljice Zaragoze, Augustine Aragonske, koju su vlasti prozvale španjolskom Ivanom Orleanskom. Druga opcija bile su obične žene koje ostvaruju za njih tipične uloge.
Početak nove ere u povijesti Španjolske ostvarivan je i na lingvističkoj razini. “Hispanizirani” su nazivi jela: coctail - je doslovno preveden kao cola del gallo (pijetlov rep), a ensaladilla rusa (ruska salata) preimenovana je u “nacionalnu” ili “imperijalnu”. U tisku je za radnike korišten pojam productores umjesto obreros koji je koristila ljevica, a nije bilo ugodno niti ljudima sa sumnjivim imenima, i tako je poziv upućen građaninu koji se zvao Lenin de Dios da se javi u matični ured radi promjene imena. Slično kao što je 1945. u Jugoslaviji - prema priči poznatog jezikoslovca Petra Šimunovića - nadobudni partijski komesar pozvao seljaka koji se prezivao Dolar neka se javi u općinu kako bi promijenio “mrsko imperijalističko prezime”.
Dolina palih, mauzolej u kojem se čuvaju posmrtni ostaci Francisca Franca
Simboli koji su najbolje ilustrirali podjelu na pobjednike i poražene bili su križevi na grobovima poginulih koje se počelo postavljati još za vrijeme rata na područjima pod kontrolom frankista, dok obitelji onih koji su se borili na strani Republike nisu dobile pravo da odaju počast svojim poginulima, a tragovi masovnih grobnica često su uništavani građevinskim pothvatima. Središnje mjesto u frankističkoj simbolici trebalo je pripasti objektu podignutom u Dolini poginulih (Valle de los Caídos), vjerskom kompleksu smještenom u planinama Guadarrama, u čijem se sastavu nalazi bazilika s kriptom i samostan iznad kojih se uzdiže golemi 150-metarski križ, koji je trebao predstavljati simbol mira i pomirenja. Usto, cjelokupni kompleks je podignut naporom republikanskih zarobljenika koji su, prema koncepciji frankističkih ideologa, na taj način dobili priliku da iskupe svoju krivnju kroz rad.
Osim križeva na grobovima poginulih, važni su bili prikazi samog Franca. Caudillo je prikazivan na spomenicima podizanim u središtima gradova, portretima korištenim prilikom različitih svečanosti, ali i na kovanicama i poštanskim markama. Spomenici su podizani tijekom tri glavna podrazdoblja: za vrijeme rata i neposredno nakon njegova završetka, kada su prikazi pobjedničkog generala trebali jačati dojam uvođenja novog poretka, te u šezdesetima, kada je korišten narativ o “25 godina mira”, a caudillo prikazivan kao državnik koji je jamčio mir. Frankisti su koristili i spomenke podignute u ranijim razdobljima, čija se poruka nakon određene manipulacije uklapala u parole frankističke propagande, što se dogodilo sa spomenikom “Mučenika za vjeru i domovinu”, koji u Zaragozi postoji od 1904. godine, koji se u izvornom obliku odnosio na mučenike za vjeru i pale za Španjolsku u širokom vremenskom spektru, pa stoga nije bilo prepreke da se interpretacija raširi i na razdoblje Građanskog rata.
U ozračju terora koji je vladao u poslijeratnoj Španjolskoj, sjećanje na bližnje koji su poginuli od ruku Francovih pristaša nije se smjelo manifestirati javno, zbog čega je imalo isključivo privatni karakter, a priče i uspomene prenošene su u krugu najuže obitelji. U mnogim slučajevima obitelji republikanskih žrtva nisu mogle računati čak ni na službenu smrtovnicu, tako da su brojne smrtovnice izdavane tek nakon promjene zakona 1979. godine. Vladao je svojevrsni pakt o zaboravu, koji je bio jedan od uvjeta transformacije diktatorskog režima u demokraciju. Ne zadugo. Postojanje dviju različitih ocjena prošlosti označavalo je i dva različita odnosa prema pitanju sjećanja. Jedan dio Španjolaca smatrao je pitanje Građanskog rata zatvorenim poglavljem na koje se nema smisla vraćati, a drugi je dio počeo tražiti vraćanje sjećanja na republikanske žrtve, argumentirajući da, budući da su desetljećima bile osuđena na zaborav, sada zaslužuju da ih se prioritetno tretira.
Tako je početkom 21. stoljeća ovo postala središnja tema nacionalne rasprave, prije svega kao rezultat nastojanja intelektualaca i članova udruga obitelji rođenih šezdesetih i sedamdesetih godina, zainteresiranih za sudbinu svojih rođaka, ali prekretnicu je inicirala politika. Glasnogovornik “generacije unuka”, tj. osoba rođenih sedamdesetih i osamdesetih, koji su težili otkrivanju istine o sudbini svojih predaka, postao je José Zapatero, lider PSOE-a, koji je pobijedio na parlamentarnim izborima 2004. godine. Socijalistički premijer se pozivao na privatni karakter sjećanja s obzirom na sudbinu svojeg djeda Juana Rodrígueza Lozana, kojega su 1936. strijeljali nacionalisti iako nije sudjelovao u ratu, ali se izjašnjavao kao pristaša Republike.
Zapatero je postao glavni zagovornik revizije postojećih obilježja, a trenutak kulminacije njegove politike bilo je donošenje Zakona o povijesnom sjećanju krajem 2007. godine. Među mnogim odredbama tog zakona našli su se i oni koji su se odnosili na reviziju postojećih simbola. Od tog trenutka uklonjeno je mnogo više spomenika, ploča te imena ulica povezanih s diktaturom i njezinom ideologijom, među inima i Francovi spomenici u Madridu uklonjeni su pod izgovorom pregradnje trgova, a u Guadalajari, El Ferrolu i Valenciji, slično kao i ploče na ulicama u Santanderu, uklonjeni su bez prethodne najave i pod okriljem noći.
Selidba posmrtnih ostataka
Nedavno su na red došli i posmrtni ostaci Francisca Franca. Sadašnji socijalistički premijer Pedro Sanchez, koji je vlast preuzeo u lipnju 2018., odredio je premještaj Francovih posmrtnih ostataka na neko neupadljivije mjesto. Španjolska vlada dala je dva tjedna obitelji bivšeg diktatora da nađe mjesto za ukop, samo što oni žele premjestiti njegove ostatke u katedralu Almudena, u samom srcu Madrida, gdje počiva diktatorova kći, a Sanchez ne želi niti čuti za to. U nedjelju je objavljeno da će vlasti 10. lipnja Francove posmrtne ostatke premjestiti na groblje koje se nalazi u okolici Madrida unatoč protivljenju njegovih unuka. “Ekshumacija Francovih ostataka bit će provedena 10. lipnja ujutro i oni će biti premješteni na groblje Mingorrubio-El Pardo u vlasništvu države”, potvrdila je Carmen Calvo, potpredsjednica španjolske vlade. El Pardo je predgrađe sjeverno od Madrida, gdje je pokopana Francova supruga Carmen Polo.
U stvarnosti, sukobi oko Francova leša predstavljaju završni čin priče u kojoj se ni nakon osamdeset godina ne mogu pomiriti ni mrtvi, a kamoli živi Španjolci. Napokon, sve to bilo je jasno još 2006. godine, kada je u novinama objavljen velik broj nekrologa žrtvama palima u Građanskom ratu. Najprije je vezano uz tadašnju sedamdesetu godišnjicu izbijanja rata, u ljeto i jesen, kroz medije je protutnjala lavina članaka i emisija na temu tog sukoba fokusiranih na žrtve na republikanskoj strani i svečanosti koje su to obilježavale, pa se u El Paísu pojavila serija obilježavanja žrtava frankističkih zločina, onih koji su govorili o “fašističkoj represiji”, za koju su krivi “vođe genocidnog puča”. A kao reakcija u novinama El Mundo i ABC počeli su se masovno tiskati nekrolozi žrtvama republikanskog terora u kojima su se njihovi autori prisjećali osoba iz svojih obitelji, a u nekrolozima se podsjećalo da su pokojnicima došli glave “marksistički barbari” i “crvene horde”.
Iako su sudionici Građanskog rata odavno umrli, bitke se nastavljaju, a kraj se ne vidi.