Ne tako davno kineska je diplomacija bila toliko “suptilna i neodređena da je u Washingtonu u većini slučajeva prolazila mimo ušiju onih kojima je bila namijenjena”, napisao je Henry Kissinger, jedan od najutjecajnijih američkih teoretičara i praktičara na polju vanjske politike, u svom najpoznatijem djelu “Diplomacija”.
Za vrijeme Denga Xiaopinga, vodeće političke ličnosti Kine 80-ih i 90-ih godina, strategija je bila “kriti svoju snagu i čekati trenutak”. Sudeći po trenutnom ponašanju kineskih diplomata u svijetu, ta je taktika stvar prošlosti. Čini se da je “panda” diplomaciju zamijenila “vučja” diplomacija.
Plaćenici
Brojni analitičari ovih dana uspoređuju kineske poslanike diljem svijeta s “vukovima ratnicima”, što je naziv serije popularnih akcijskih filmova u kojima mladi kineski snagatori pobjeđuju nasilne strane plaćenike. U protekla dva mjeseca, nakon optužbi da je Covid-19 umjetno stvoren u Kini i poziva da Peking plati odštetu potopljenim zapadnim gospodarstvima, kineskim su diplomatima izgleda popustili živci i na društvene se mreže, naizgled nekontrolirano, izlila nagomilana frustracija. Od sarkazma do otvorene agresije, na grubim riječima i uvredama se ne štedi. Kineska ambasada u Francuskoj javno je kritizirala pariškog domaćina da “ostavlja umirovljenike da umru u staračkim domovima”.
U Australiji je ambasada zaprijetila da bi Kina mogla bojkotirati “australsko meso i vino” nakon što je tamošnja vlada podržala istragu o izbijanju epidemije. Diljem svijeta, od Praga do Novog Zelanda, kineske se poslanike optužuje da doniraju maske i zaštitnu opremu u zamjenu za javne hvale Kine.
Agresija
Lijian Zhao, mladi glasnogovornik iz kineskog ministarstva za vanjsku politiku, nakon optužbe da je Kina namjereno stvorila virus i pustila ga u svijet, javno je komentirao da je zapravo SAD donio virus u Wuhan. Londonska ambasada ustvrdila je da “neki američki vođe lažu i stigmatiziraju” te da ta “odvratnost ugrožava zajednički diskurs”.
Nitko ne sumnja da je nova politika odobrena u Pekingu. Broj kineskih službenih računa na mrežama poput Twittera naglo je skočio za 300 posto, a objave i komentari su se po nekim procjenama učetverostručili. Nakon što je Xi Jinping 2012. godine preuzeo kormilo komunističke kineske elite, počela je blijediti maksima da Kina mora kriti svoju snagu. U nedavno objavljenom članku u državnom kontroliranom listu na engleskom, Global Timesu, tu su promjenu podržali i urednici poručujući da “narod Kine više ne želi mlaki diplomatski ton”.
Dakako, tome nije pomogla politika Washingtona u Aziji. “Aktualni stav”, kaže Zhao Tong, viši suradnik iz Centra za globalnu politiku Carnegie-Tsinghua, “je da treba natjerati druge strane da poštuju kineske interese budući da se suradnja zbog sigurnosti pokazala neučinkovitom. Peking smatra da se SAD prestao miroljubivo ponašati kad je Kina ojačala.”
Sigurnost
Mnogi zapadni analitičari problem pronalaze na kineskoj strani. “Kina je uvjerena da je ona nova globalna sila broj jedan i da je Zapad u opadanju. Kaos u borbi protiv pandemije u Europi i Americi samo je ojačao taj osjećaj kineske nadmoći. Isto se događalo nakon ekonomske krize 2008.”, kaže Jude Blanchette iz američkog think tanka Centar za strateške i međunarodne studije. Činilo se da je virus zabio još jedan čavao u lijes zapadnog prestiža, da bi uslijedilo okrivljavanje Kine i pozivi da plati posljedice. To je Peking izbacilo iz takta. Ni u Europi nisu zadovoljni Pekingom.
“Ranije su se isticale konstruktivnost, pozitivnost, dugoročnost. Ovo je prvi put da i u Europi vidimo destruktivne poruke u tako velikom razmjeru”, tvrdi Mareike Ohlberg, istraživačica njemačkog Marshallova fonda. Jedan njemački diplomat za FT je izjavio da Kina “sada s nama razgovara kao što bi razgovarala sa zemljama koje smatra slabima i malima”.