Kremaljski propagandisti i dalje projiciraju i promoviraju samopouzdanje u pogledu ishoda rata protiv Ukrajine, ali je među ruskom stručnom zajednicom ovog proljeća došlo do primjetne promjene raspoloženja. Scenarij prema kojem Rusija ostvaruje svoje ciljeve više nije polazna pretpostavka u njihovu promišljanju, kako piše u svojoj analizi Igor Grecki, do proljeća 2022. izvanredni profesor na Školi međunarodnih odnosa Državnog sveučilišta u Sankt Peterburgu, a sada viši suradnik u estonskom think tanku International Centre for Defence and Security (ICDS).
Čini se, kako navodi, da su komentatori bliski Kremlju osjetili promjenu raspoloženja u vrhu države te su prvi put nakon četiri godine zaključili da je uništenje ukrajinske države nedostižan cilj.
Početkom ove godine Rusija se, kako navodi ovaj stručnjak za Rusiju i njezinu politiku prema Ukrajini i Poljskoj te politička previranja i transformacije u srednjoj i istočnoj Europi, počela suočavati s problemima na nekoliko frontova istovremeno.
Proljeće ruskih razočaranja
U prvom redu, pukotine koje su se pojavile u ruskom gospodarstvu postale su nemoguće za ignorirati. Ruski savezni proračun ozbiljno je neuravnotežen – za 2026. godinu planirani deficit iznosio je 3,8 bilijuna rubalja (oko 53 milijarde dolara), no već do kraja travnja dosegnuo je gotovo 6 bilijuna rubalja (oko 82 milijarde dolara).
U međuvremenu, američko-izraelski rat protiv Irana pogurao je cijenu nafte prema 100 dolara po barelu i više, ali ni to nije bilo dovoljno da se zatvori ruski proračunski jaz. Čak i da rat protiv Irana potraje punih godinu dana – što američki predsjednik Donald Trump želi izbjeći uoči međuizbora – to vjerojatno ne bi Rusiji pružilo održivo rješenje za njezine fiskalne probleme.
Kao drugo, navodi Grecki, ukrajinski prekogranični napadi bespilotnim letjelicama u znatnoj su mjeri preokrenuli smjer rata u korist Ukrajine. Ukrajinske oružane snage postupno su intenzivirale napade dronovima na ruski teritorij (i u pozadini ruskih snaga, nap. a.) te su ovog proljeća prvi put od početka invazije krajem veljače 2022. preuzele inicijativu na tom području.
Ti napadi ometaju logistiku ruskih okupacijskih snaga u zoni bojišta i presijecaju opskrbne pravce duž ključne prometnice Mariupolj–Krim. Ukrajina je također znatno povećala domet svojih udara te sada pogađa strateški važnu infrastrukturu za preradu i transport nafte duboko unutar Rusije.
U ožujku je bivši dugogodišnji ministar obrane, danas tajnik ruskog Vijeća sigurnosti, Sergej Šojgu, priznao da se čak ni najudaljenije ruske regije više ne mogu smatrati sigurnima. Ruski dužnosnici također su priznali da, iako je uspostavljena domaća proizvodnja napadačkih dronova, razvoj učinkovitih sustava za obranu od njih nije dao značajne rezultate.
Alarmantno upozorenje Putinovog špijuna: ‘Rusi, pripremite se, trajat će desetljećima!‘
Kao treći element u tom razmatranju, autor navodi "faktor Trump", za koji tvrdi da je znatno oslabio – još u veljači je rusko ministarstvo vanjskih poslova tvrdilo da je "duh Anchoragea" živ te da ga treba očuvati. No, nakon izbijanja rata u Iranu, Jurij Ušakov – visoki savjetnik ruskog čelnika Vladimira Putina – i šef diplomacije Sergej Lavrov priznali su da je taj duh "ispario".
Pokušaj da se iskoristi Washington kako bi se Ukrajinu prisililo na kapitulaciju nije uspio. Rat u Iranu također je povećao cijene goriva u SAD-u i smanjio potporu Trumpu, kojemu su sada prioritet obnova slobode plovidbe kroz Hormuški tjesnac i postizanje sporazuma s Teheranom. Ruski su analitičari, kako se navodi, u međuvremenu shvatili da je brz dogovor o Ukrajini pod ruskim uvjetima izvan dosega barem do američkih međuizbora.
Četvrti element je, prema autoru, to da ruska vojska gubi inicijativu na bojištu. Nakon propasti početnog "blitzkriega" i pokušaja obezglavljivanja ukrajinskog političkog vodstva napadom na Kijev, ruske su se snage reorganizirale i pokrenule široku ofenzivu duž bojišnice duge više od 1200 kilometara.
Ukrajinske protuofenzive ostale su rijetka iznimka, a sporo i iscrpljujuće zauzimanje ukrajinskog teritorija postalo je uobičajena pozadina u izvještajima i analizama ruskih medija, zbog čega su mnogi stručnjaci zaključili da je odlučujući ruski proboj samo pitanje vremena. Sve do ožujka ove godine, rasprave u stručnim krugovima nisu se vodile o tome hoće li Rusija pobijediti, nego kada i na koji način.
U jesen 2024. Sergej Karaganov (ruski vanjskopolitički stručnjak s navodno velikim utjecajem na Putina, nap. a.) velikim je dijelom bio uvjeren da će Rusija u roku od dvije godine poraziti Zapad u Ukrajini bez pribjegavanja ekstremnim mjerama te Sjedinjene Države svesti na status obične velike sile, a Fjodor Lukjanov (jedan od najutjecajnijih ruskih analitičara međunarodnih odnosa, nap. a.) smatrao je da vrijeme radi za Rusiju te da će Ukrajina prije ili kasnije biti prisiljena pokoriti se.
Totalitarna konsolidacija - putem Sjeverne Koreje
Ruski scenariji i prognoze za 2026. godinu polazili su od pretpostavke kontinuiranog ruskog teritorijalnog napredovanja, no ta se pretpostavka pokazala pogrešnom. Prema podacima washingtonskog istraživačkog centra Institut za proučavanje rata (ISW), tijekom prvih pet mjeseci 2026. ruske su snage zauzele 15,6 puta manje teritorija nego u istom razdoblju godinu dana ranije.
Gomilanje tih problema, zajedno s vidljivom nervozom ruskog državnog vrha, prisililo je stručnu zajednicu da prvi put od početka invazije preispita svoje temeljne procjene. Kao prvo, navodi autor, uništenje ukrajinske države potiho je napušteno kao glavni očekivani ishod rata i sada sve više prevladava spoznaja da su ruski resursi ograničeni te da vrijeme možda više ne radi u korist Moskve.
Ovog je proljeća Lukjanov počeo znatno opreznije govoriti o mogućim završecima rata, dok je Karaganov, uz znatno manje samopouzdanja nego ranije, počeo tvrditi da Rusija bez radikalnog nuklearnog zastrašivanja zapadnih elita ne može pobijediti u ovom ratu. Zamrzavanje sukoba duž trenutačne linije bojišta i završetak rata prema uvjetima "Anchoragea" sada se predstavljaju kao najbolji mogući ishod za Moskvu.
Također, stručna zajednica počela je uviđati da izostanak pobjede nosi sa sobom ozbiljne rizike za stabilnost političkog režima koji se nalazi na pragu generacijske smjene u samom vrhu vlasti. Osjetivši potrebu svojih pokrovitelja da upravljaju tim rizicima, stručnjaci su tako počeli nuditi rješenja, a nastajući konsenzus oko njega glasi da Rusija mora krenuti prema totalitarnoj konsolidaciji.
Temeljna ideja jest da se stabilnost nakon neuspješnog rata može održati samo militarizacijom kolektivne svijesti i podređivanjem svih društvenih i državnih procesa vojnoj logici. Jamcem tog prijelaza na "novu unutarnju kvalitetu" smatra se znatno osnažen sigurnosni aparat, uz široku mrežu civilnih doušnika. U takvom bi scenariju "antizapadnjaštvo" dobilo dublje ideološko utemeljenje i proželo sve slojeve društva, a "specijalna vojna operacija" formalno bi se redefinirala kao jedna od epizoda u vječnom ratu protiv Zapada – posebno protiv Europe.
Uostalom, argumentira Grecki, iskustvo Sjeverne Koreje pokazuje da je posve moguće desetljećima voditi rat protiv Sjedinjenih Država putem novina i televizijskih ekrana, održavajući stanovništvo u trajnom stanju mobilizacije.
S obzirom na to, postavlja se pitanje što bi to moglo značiti za Europu. Naime, režimi poput onog u Rusiji, upozorava autor, ne nestaju nakon neodlučnih ishoda ratova, nego se obnavljaju kroz kontrolu društvenih institucija i dominaciju sigurnosnog aparata. Stoga, kako se navodi, ukoliko Rusija doista krene putem totalitarne konsolidacije, posljedice za Europu mogle bi biti značajne i dugotrajne.
Grecki ih sažima u pet ključnih momenata.
1. Rusija će postati sustavno antieuropska
Ako se ostvari scenarij totalitarne konsolidacije, neprijateljstvo prema Europi prestat će biti prolazan politički izbor i postat će institucionalni temelj države. Tijekom generacija ruski bi identitet mogao biti oblikovan antieuropejstvom, što bi buduće postputinovske elite naprosto usvojile kao normalno stanje, a ne samo države istočnog krila NATO-a nego i sve europske zemlje morale bi prihvatiti činjenicu da će Rusija ostati izvor ozbiljnih sigurnosnih prijetnji u doglednoj budućnosti.
2. Trajan mir u Ukrajini ostat će nedostižan
Ukrajina pokazuje značajnu sposobnost otpora te bi potencijalno mogla vratiti kontrolu nad okupiranim teritorijima, ali konačni sporazum s Rusijom mogao bi ipak ostati teško ostvariv još dugo vremena, navodi autor. Ako se to pokaže točnim, obnova Ukrajine i njezina europska i euroatlantska integracija morale bi se odvijati u uvjetima trajne nestabilnosti, a takav bi scenarij zahtijevao nekonvencionalna rješenja, uključujući konačno rješavanje pitanja zamrznute ruske državne imovine, bez čega bi cijeli proces mogao zapasti u zastoj.
3. Nuklearna ucjena postat će univerzalno sredstvo
Rusija bi se nuklearnom prijetnjom mogla služiti ne samo u kontekstu rata u Ukrajini nego i u svim drugim situacijama u kojima naiđe na otpor. Kremlj, kako upozorava Greckij, dobro razumije koliko je strah od nuklearne eskalacije duboko ukorijenjen u zapadnim društvima te bi ga vjerojatno sustavno nastojao iskorištavati. To bi uključivalo i jačanje glasova tzv. Russlandverstehera (u doslovnom prijevodu s njemačkog "onaj koji razumije Rusiju", odnosno inzistiranje na tome da se shvate ruski motivi, iako ne nužno ruska vlast, te inzistiranje na dijalogu u vezi, primjerice, sigurnosnih briga Kremlja poput širenja NATO-a – pojam je naširoko usvojen nakon ruske aneksije Krima 2014. i često se koristi kao pogrdan naziv za političare, intelektualce i komentatore koji pokazuju pretjerano razumijevanje, simpatiju ili opravdanje za politiku i postupke Vladimira Putina, zbog čega se u javnosti često kaže i "Putinversteher", odnosno onaj koji razumije Putina, nap. a.) te populističkih stranaka u Europi spremnih na strateške ustupke u zamjenu za smirivanje napetosti.
U nekom trenutku, kako navodi autor, neutralizacija tog instrumenta mogla bi zahtijevati ozbiljnu raspravu o razvoju europskog nuklearnog kišobrana.
4. Militarizacija trgovine
U logici potpune militarizacije i nevojni instrumenti – energenti, hrana, gnojiva, tranzitni koridori i financijske mreže – mogli bi prestati biti samo komercijalna sredstva te postati alati geopolitičke prisile. Rusija je dovoljno integrirana u svjetsko gospodarstvo da takav arsenal bude stvaran i učinkovit, a svaka preostala ovisnost o Rusiji – izravna ili posredovana preko trećih zemalja – predstavljala bi potencijalnu polugu pritiska. Stoga bi se, kako se navodi, svaka gospodarska veza s Rusijom možda morala procjenjivati ne prema ekonomskoj koristi nego prema tome koliku bi moć mogla dati Kremlju.
5. Porast aktivnosti ruskih obavještajnih službi
Sve veće oslanjanje ruskog režima na sigurnosne strukture moglo bi povećati njihove sposobnosti ne samo za uspostavljanje mreža doušnika unutar Rusije nego i za provođenje agresivnijih operacija utjecaja u inozemstvu. Pokušaji miješanja u unutarnju politiku europskih država, ciljane kampanje dezinformiranja i sabotaže preko posrednika mogli bi postati učestaliji. Cilj bi, kako navodi autor, bio maksimalno povećati unutarnji nemir i narušiti povjerenje javnosti u političke institucije, čime bi se oslabila sposobnost Europe da vodi koherentnu politiku prema Rusiji.
Istodobno, pod sankcijama i suočena s ozbiljnim tehnološkim nedostacima, Rusija bi imala snažan poticaj za intenziviranje industrijske špijunaže kao jednog od glavnih načina pribavljanja zapadne tehnologije, zaključuje u svojoj analizi Igor Grecki.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....