Proizveden u više od 600 primjeraka i prodan u najmanje 15 zemalja, Suhoj Su-30 jedan je od najvećih izvoznih aduta ruske vojne industrije.
Razvijen na platformi Su-27, Su-30 zapravo ima dvije osnovne varijante, proizašle iz dva različita proizvodna pogona, a obje se mogu smatrati modernim višenamjenskim borbenim avionima četvrte generacije (u nekim verzijama i 4 plus generacije).
O tome kako je tekao razvoj Su-30, koje su njegove ključne karakteristike i varijante te kako se pokazao u operativnoj službi niza ratnih zrakoplovstava, a naročito u ratnim uvjetima, u novoj epizodi podcasta Prva linija objašnjava umirovljeni vojni pilot Ivica Ivandić.
Cijeli razgovor možete pogledati u videu ispod ili na YouTube kanalu Jutarnjeg lista, playlisti Prva linija. U tekstu ispod izdvojit ćemo neke dijelove emisije.
Cijelu epizodu podcasta Prva linija pogledajte ispod
- Su-30 je dvosjedni avion, u svim varijantama u kojima se javlja. To je evolucija aviona Su-27UB, budući da se zaključilo kako postoji potreba za avionom izuzetno velikog taktičkog radijusa, koji može dugo ostati u zraku i dovoljno je velikih gabarita da se u njega može instalirati ogromna količina elektronike. Također, javila se i potreba za drugim članom posade kako bi se podijelile uloge između pilota i operatora u kabini, kaže Ivandić na početku.
Prototip Su-30 bio je Su-27PU - šest aviona zapravo su bili prerađeni dvosjedi Su-27UB, a još šest aviona je nakon toga proizvedeno serijski.
- Da bi se napravio odmak od Su-27 i da bi se vidjelo da je riječ o evoluciji toga aviona, Rusi su Su-27PU u jednom trenutku preimenovali u Su-30 i dalje su ga razvijali pod tim nazivom.
Interes Kine i Indije
Ivandić objašnjava kako je u razvoju Su-30 važno imati na umu da su najveći interes za tim avionom pokazale dvije velike države, a ujedno i dvije konkurentske sile: Kina i Indija.
- Postojala su dva mjesta na kojima se proizvodio Su-27, a to su Komsomolsk na Amuru i Irkutsk. Te dvije tvornice u to vrijeme nisu bile integrirane pod jednom kapom (ranih devedesetih godina, op. a.) te su obje počele razvijati prototipove Su-30 u manjim serijama, s ciljem da održe stručno-znanstveni i proizvodni potencijal. Tako je sve što je bilo vezano uz Su-30, a otišlo je za Kinu, bilo proizvedeno u Komsomolsku na Amuru, a ovo što je u početku išlo za Indiju (Su-30MKI, koji se kasnije sastavljao u Indiji) proizvodilo se u Irkutsku.
Naravno, bilo je i razlika između te dvije "struje" modela Su-30:
- Su-30MKK i MK2 imaju vertikalne stabilizatore povećane površine, dok MKI i SM serija imaju kanarde i motore s vektorskim potiskom. To su osnovne razlike, a unutarnja oprema ovisila je o naručitelju. S narudžbama iz te dvije zemlje ujedno je i počela serijska proizvodnja Su-30. Za Rusiju je ona počela tek nakon 2010. godine, kaže Ivandić.
Kinezi su ukupno naručili 100 Su-30, dok je Indija došla do 272 aviona, uz to da su naručili još najmanje 12 kako bi nadomjestili izgubljene zrakoplove.
- Posao s Indijom bio je velik, ali to je bilo i očekivano s obzirom na karakteristike, mogućnosti i cijenu aviona te na potrebe Indije. Možemo reći da je ta narudžba spasila Suhoj u smislu da se održala proizvodnja i znanje oko konstruiranja aviona, govori Ivandić.
Ukupno je Su-30 prodan u čak 15 zemalja, što ga čini jednim od najuspješnijih izvoznih proizvoda ruske vojne industrije. Narudžbe su išle od Dalekog istoka (Kina, Mongolija, Vijetnam, Malezija, Indonezija, Mjanmar, Indija), preko Afrike (Alžir, Etiopija, Uganda i Angola) pa do Južne Amerike, gdje ga je kupila Venezuela. A tu su naravno i Rusija te zemlje koje su u njezinoj sferi interesa (Bjelorusija, Armenija, Kazahstan).
Ivandić ističe da nijedan od ovih aviona nije zapravo namijenjen za blisku zračnu borbu, nego za borbu na srednjim i velikim udaljenostima.
- Ima teorija da su na SM varijanti s kanardima i vektorskim potiskom htjeli dobiti i supermanevarski avion za zračnu borbu, a druga kaže da je avion naprosto puno bolje balansiran s kanardima nego bez njih. Ni za jednu varijantu ne možemo reći da je u svemu superiorna nekoj drugoj, a puno toga ovisi i o opremi koju je tražio naručitelj.
Osnovne karakteristike
Kada bismo na modelu Su-30SM ili SM2 gledali osnovne karakteristike, riječ je o avionu dužine gotovo 22 metra, raspona krila od 14,7 metara, težine oko 18 tona (poletna težina je oko 25 tona, maksimalna oko 35) i maksimalne brzine od 1,75 do 2 Macha za sve modele.
- Avion ima plafon leta između 16 i 19 km i taktički radijus od 1500 do 1700 km. Svi se mogu tankati u zraku, a domet im je od 3000 do 3500 kilometara. Radilo se čak i testiranje maksimalnog ostajanja u zraku s posadom. Tako se 1988. odradio let u trajanju od 15 sati na udaljenosti većoj od 13.000 kilometara (jasno, uz nadopunjavanje u zraku), a tad se došlo do zaključka da letovi duži od 10 sati nisu medicinski prihvatljivi za posadu ako oni sjede cijelo vrijeme.
Su-30 koriste AL-31 motore, ali s nešto dužim resursima nego što je to bio slučaj kod Su-27. No, ovisno o tome imaju li vektorski potisak ili ne, međuremontni resursi su im različiti, ističe naš sugovornik. Što se radara tiče, većina varijanti ima radar Bars.
- To je N011M, PESA radar s faznom rešetkom, velike snage i velikog dometa. Navodno može vidjeti ciljeve do 300 ili 400 kilometara, ali efektivan domet mu je do 200 kilometara u osmatranju i 120 do 150 kilometara u zahvatu i praćenju ciljeva velike odrazne površine. Može pratiti do 15 ciljeva, u zahvatu ih imati do 4 i gađati do 2. Što se ostale avionike tiče, ovisi o naručitelju - Indijci, recimo, imaju dosta francuske i izraelske opreme.
Što se naoružanja tiče, Su-30 mogao je, za početak, koristiti svo naoružanje razvijeno za borbene avione u sovjetsko doba.
- To su vođene rakete zrak-zrak R-27 i sve njezine izvedenice te rakete R-73 kratkog dometa. Za zrak-zemlja tu su nevođene rakete od 80 mm, 132 mm te 240 i 250 mm. No, ta su sredstva zahtijevala da se pilot cilju približi na manje od 4 km, čime je bio osjetljiv na napade sa zemlje. Potom su se počela ugrađivati i vođena sredstva poput raketa H-25 i H-29 (isto malog dometa), da bi na kraju bila integrirana i raketa H-31 u varijantama za napade na radarske sustave, brodove i kopnene ciljeve. Dodane su i rakete velikog dometa H-58 i H-59. U Indiji su integrirali i raketu BrahMos, dometa preko 200 km, a koristi se i za napade na morske i na kopnene ciljeve.
Vojni pilot dodaje da Su-30 može nositi i raketu zrak-zrak velikog dometa R-37, koja u dijelu leta razvija brzinu od 6 Macha.
- Nju je složeno integrirati na neki avion, tako da ih imamo na Su-35S, Su-30SM2, a razvijene su za MiG-ove 31.
S obzirom na to da je široko rasprostranjen u zrakoplovstvima diljem svijeta, Su-30 je stekao nemalo operativno iskustvo. Počeli smo s Indijom, koja ih ima najveći broj.
- Prvo, zadovoljava taktičko-tehničke zahtjeve koje je Indija postavila te odrađuje cijeli spektar zadaća koje su postavljene pred njega. No, on je u eksploataciji vrlo skup i složen za održavanje. Što se borbe tiče, 2019. ga je Indija koristila na jedan način, a sada 2025. tako da se s njima uglavnom radila zaštita svojih grupa i lansiranje raketa BrahMos. Problem za Indiju je u tome da je Pakistan, poučen lekcijama iz 2019., promijenio svoju taktiku. Oni su nabavili kineski J-10C te su promijenili način integracije i uporabe zračnih snaga tako da su iskompenzirali sve dobre strane Su-30MKI. Konkretno, lansirali su rakete PL-15 s jedne platforme, a navodili ih do cilja s druge platforme. Postoji podatak da je jedan Su-30 pogođen, ali za to nema potvrde. Ali da, Pakistanci su nadigrali Indijce u tom kratkotrajnom sukobu, govori Ivandić.
Rat u Ukrajini
U emisiji smo se kratko osvrnuli i na eksploataciju ovih aviona u Kini, Vijetnamu, Alžiru, Armeniji, ali i Venezueli, kojoj sada SAD ozbiljno prijeti. No, najveći sukob u kojem se Su-30 koristi je, naravno, rat u Ukrajini.
- Na početku rata Rusi su ga koristili u zračnim borbama i bazirali na nekoliko aerodroma nedaleko od granice s Ukrajinom te na Krimu u bazi Saki. Oni su s tih pet eskadrila ulazili u zračni prostor Ukrajine, uglavnom u pratnji jurišnih aviona tipa Su-25 i Su-24 koje su štitili. Tu su se onda našli u situacijama da su im se pojavljivali i ukrajinski avioni, ali im je prijetila i ukrajinska protuzračna obrana, prvenstveno sustavi S-300 kojima je i oboreno nekoliko Su-30, govori Ivandić.
Teško je razlučiti koliko je aviona Su-30 oboreno, ali može se potvrditi više slučajeva kada je ukrajinska PZO oborila Su-30. Ukupno ih je tijekom rata, prema stranici Oryx, i ako se gledaju svi uzroci, izgubljeno 16.
- Ima četiri do pet slučajeva kada su ih oborili Ukrajinci, neki su izgubljeni u udarima na zračne baze, a tu su i tehnički gubici tijekom ovog rata. Mislim da možemo govoriti i do 16 izgubljenih aviona, ali nisu svi izgubljeni kao posljedica rata, kaže Ivandić, koji kaže da je sada vrlo malo tih aviona stacionirano u europskom dijelu Rusije.
- Većinu zadaća s ruske strane u tom ratu sada provode MiG-ovi 31 i Su-35S te Su-34 za napade na zemlji, dodaje naš sugovornik.
Što se tiče budućnosti Su-30, barem u SM2 varijanti, Ivandić smatra da će proizvodnja trajati dok god će se proizvoditi i Su-35.
- Indija je tu zanimljiva. Ona pokušava dobiti licencu za proizvodnju aviona koji bi zamijenio nekoliko njihovih platformi. No, to im bježi cijelo vrijeme, a istodobno imaju velike proizvodne kapacitete za Su-30MKI. Tako da se lako može dogoditi da u slučaju nedobivanja licence za neki drugi avion, npr. Dassault Rafale koji su već kupili, nastave s proizvodnjom Su-30MKI u održivim količinama. Ali najbolji nasljednik Suhoja Su-30 nalazi se u Kini - to je J-16. Procjene su da ih je napravljeno više od 400 primjeraka, a imaju ih u varijantama J-16 i J-16D. Ova prva je nasljednik Su-30, pravi višenamjenski avion, dok je varijanta J-16D višenamjenska platforma za elektronsko ratovanje, poput EA-18G. Općenito, po opremi koju ima može se mjeriti s bilo kojim avionom pete generacije, ali nema stealth i još neke karakteristike.
Prethodne epizode podcasta Prva linija možete pogledati OVDJE.