Legendarni zapovjednik bespilotnih snaga ukrajinske vojske, bojnik Robert Brovdi, poznatiji pod ratnim nadimkom Mađar, izjavio je da ukrajinske snage svakodnevno uništavaju oko tri ruska bataljuna, ali da ni takav tempo nije dovoljan za postizanje strateške prednosti u ratu protiv Rusije. Pri čemu jedan bataljun ima 300 do 1000 vojnika, najčešće 500 do 800 njih.
Mađar je, kako su prenijeli ukrajinski mediji u četvrtak, rekao kako je potrebno "uništiti mnogo više" neprijatelja te da se ukrajinske snage moraju osloniti na dalekometne udare kako bi se nadoknadio problem oporavka ranjenih vojnika i popunjavanja redova ljudstvom.
Pritom je iznio i procjenu stanja ljudstva za nastavak borbe u 2026. godini, rekavši otvoreno da, prema njegovim riječima, Ukrajina ne može računati na nekakvo "mobilizacijsko čudo". "Nemam iluzija o mobilizacijskom čudu u 2026. godini... Oni koji su htjeli boriti, već se bore ili su mrtvi. Oni koji su se četiri godine držali po strani, neće se odjednom prijaviti. Radit ćemo na regrutiranju, ali nemam lažne nade", rekao je pesimistično Mađar.
Upravo nedostatak vojnika, kako navodi u svojoj priči u kojoj se bavi upravo tim problemom u četvrtak The Wall Street Journal, najteži je izazov s kojim se Ukrajina suočava dok polako ulazi u petu godinu rata protiv ruskog agresora. WSJ u naslovu svog teksta konstatira da Kijev više naprosto ne može poštedjeti svoje najmlađe vojnike od slanja na prvu liniju bojišta.
Kao primjer, list navodi tragičnu priču dva mlada Ukrajinca, s fokusom na onu Kirila Horbenka, mladića koji je, kako se navodi, predstavljao budućnost ukrajinske vojske. Odmah nakon što je navršio 18 godina, Kirilo se pridružio programu ubrzane izgradnje vojne karijere za najmlađe ukrajinske regrute, nadajući se da će mu iskustvo s prve linije pomoći da osigura mjesto na vojnoj akademiji, koju si nije mogao priuštiti. "Želim cijeli svoj život posvetiti vojnoj službi", rekao je taj visoki, nespretni tinejdžer prošlog proljeća za WSJ, dok se pripremao položiti prisegu u vojnoj bazi na istoku Ukrajine.
Manje od šest mjeseci kasnije, Kirilo Horbenko je bio mrtav. Poslan je u borbu na najopasnijem dijelu bojišnice i poginuo u ruskoj topničkoj vatri dok u listopadu prošle godine, dok je bio na putu da ojača ukrajinski položaj u Pokrovsku.
Nemoguć izbor
U ranim godinama ruske sveobuhvatne invazije, Ukrajina je uglavnom nastojala držati svoje najmlađe muškarce podalje od prve linije. Bilo ih je potrebno sačuvati za obnovu zemlje nakon završetka rata. No, sudbina Horbenka, kojega su suborci opisivali kao predanog domoljuba i idealnog budućeg zapovjednika, naglašava ozbiljnost ukrajinskog manjka ljudstva suočenog s neumoljivim napadima ruskih postrojbi koje često brojčano nadmašuju ukrajinske i do 10 naspram 1.
To također ukazuje na nemoguć izbor pred kojim se Kijev nalazi četiri godine nakon početka rata koji je desetkovao njezinu profesionalnu vojsku - kako zaštititi i njegovati nadolazeću generaciju, a istodobno osigurati stalni dotok ljudi na prvu crtu bojišta?
Većina muškaraca spremnih da se uključe u borbu prijavila se još davno. Pješačke postrojbe prepune su starijih muškaraca, nesposobnih za mnoge iscrpljujuće borbene zadaće. Boravak na prvoj liniji znatno je dulji nego prije, što dodatno iscrpljuje. Mnogi drugi ukrajinski muškarci se ili skrivaju ili su dali mito kako bi ilegalno napustili zemlju. Novi ministar obrane Mihajlo Fedorov izjavio je sredinom siječnja da dva milijuna Ukrajinaca izbjegava vojni poziv te da je više od 200.000 vojnika dezertiralo, što je oko petine ukupnih oružanih snaga. Nije naveo na koje se vremensko razdoblje ti podaci odnose.
Koliko dugo Rusija i Ukrajina još mogu ratovati?
"Ljudstvo je vjerojatno najvažniji pojedinačni čimbenik koji će odrediti kako će 2026. godina izgledati za Ukrajinu na bojištu", ističe Rob Lee, viši suradnik u think-tanku Foreign Policy Research Institute, koji redovito posjećuje ukrajinske prve linije. "Kao i to koliko će daleko Rusija moći napredovati", dodao je.
Horbenko je bio u tek šestom razredu osnovne škole kada je objavio da se želi početi pripremati za vojnu službu. U Samaru - prigradskom mjestu blizu Dnipra, u kojem je dijelio trošnu kuću s majkom Tetjanom Horbenko, blagajnicom u supermarketu, očuhom automehaničarem i mlađim bratom Jegorom - služenje u vojsci predstavljalo je način društvenog uspona. Obitelj si nije mogla priuštiti školarinu za vojnu školu, rekla je njegova majka, pa je Horbenko idućih godina proučavao oružane snage i prijašnje ukrajinske sukobe te se oslanjao na savjete dvojice ujaka koji su služili u vojsci, kako bi odlučio kojoj se grani vojske pridružiti.
U ljeto 2023. godine, dok je ruska invazija punog opsega bila u punom jeku, Horbenko je pročitao lažni internetski izvještaj u kojem se tvrdilo da je dobna granica za novačenje snižena. Poveo je dvadesetak prijatelja u lokalni regrutni centar i objavio njihovu želju da se bore. Dežurni službenici su im se nasmijali i rekli im da se vrate kad postanu punoljetni.
‘Ugovor 18-24‘
Horbenko je bio jedini iz te skupine koji je to doista i učinio. Do trenutka kada je iduće godine stekao pravo na vojnu službu, Ukrajina je već više od desetljeća bila u ratu s Rusijom. Pridružio se 25. zračno-desantnoj brigadi Ukrajine kroz novi program nazvan "Ugovor 18-24", koji je mladim novacima nudio visoku plaću i razne pogodnosti, uključujući mjesta na sveučilištima, u zamjenu za šest mjeseci obuke, nakon čega je slijedilo šest mjeseci borbe u pješaštvu. Samo uvođenje tog programa bilo je prešutno priznanje u kojoj je mjeri bazen ukrajinskih borbenih snaga iscrpljen.
Prije odlaska na obuku, Horbenko je imao još jedan važan zadatak - zaprosio je Leru, svoju djevojku s kojom je bio u vezi četiri godine, te su zajedno odabrali mjesto i odjeću za vjenčanje koje se trebalo održati nakon isteka njegova 12-mjesečnog ugovora. Planirao je da nakon toga upiše vojnu akademiju kako bi postao časnik, a željeli su i osnovati obitelj.
"Naša je generacija odgojena da brani svoju zemlju", rekao je Horbenko prošle godine za WSJ nakon dolaska u bazu 25. brigade, gdje je večeri provodio gledajući snimke ukrajinskih vojnih operacija i vježbajući s utezima. "To je naša dužnost prema državi i našem narodu."
Stotine mladih Ukrajinaca upisale su se u program 18-24 od prošle godine, raspoređene u razne brigade. Zbog manjka pješaštva, zapovjednici su mnoge od njih poslali ravno u grotlo ruskog napredovanja.
Vjačeslav Malec suprotstavio se roditeljima i prošle je godine u dobi od 18. godina napustio Njemačku kako bi se borio u svojoj domovini Ukrajini, postavši prvi regrut tog programa. Za svoju službu na bojišnici u rujnu je od predsjednika Volodimira Zelenskog primio odlikovanje. Malec je poginuo također u listopadu kada je nagazio na protupješačku minu u blizini Pokrovska.
Drugi mladi regruti teško su ranjeni ili trajno onesposobljeni. Mnogi su dezertirali. Ukrajinske postrojbe su u međuvremenu nekim regrutima u dobi od 18 do 24 godine dopustile da svojih šest mjeseci službe odsluže u bespilotnim snagama, podalje od izravnih borbi.
‘Oni nisu odrasli, nego mladi, naivni klinci‘
Mikola Kapralik, svećenik u Samaru koji je bio blizak Horbenku, rekao je da je u ratu poginulo oko 100 muškaraca iz njegove župe. Nedavno je predvodio sprovod 19-godišnjeg vojnika, kojem su prisustvovale stotine ljudi. Kapralik ima samo pohvale za one koji se prijavljuju za borbu, ali je izrazio zabrinutost da su mnogi, poput Horbenka, previše samouvjereni. "Pogledao je nekoliko videosnimki i povjerovao da je nepobjediv", rekao je.
Tijekom posjeta Samaru, usred obuke, Horbenko je rodbinu zabavljao pričama o treninzima, pokazujući videoisječke sa streljačkog poligona. A potom su 18. listopada on i još petorica vojnika poslani da ojačaju teško potkapacitirani položaj unutar Pokrovska.
Ruske snage su dvije godine pokušavale zauzeti nekadašnje rudarsko središte od 60.000 stanovnika i napredovale su prema njegovu središtu. Rusi su ubijalo pješaštvo u smrtonosnim jurišima na džepove ukrajinskog otpora te svim vrstama streljiva gađali opskrbne pravce prema Pokrovsku. Ukrajinski pješaci morali su prehodati više od 16 kilometara kako bi stigli do položaja u razorenom gradu na istoku Ukrajine, a vodstvo u Kijevu bilo je pod pritiskom dijela vojnih zapovjednika da se povuče iz Pokrovska kako bi se spasili životi.
Horbenko je poslao posljednju poruku majci prije nego što se njegova skupina našla na nišanu ruskog topništva pri ulasku u Pokrovsk. Samo je jedan od šestorice u skupini bio iskusan vojnik. Dok su se pokušavali skloniti i pružiti pomoć ranjenima, shvatili su da Horbenka nema. Iduće jutro pronašli su njegovo tijelo uz neku ogradu, rekao je jedan od vojnika, 19-godišnji Oleksandr Bahač. "Dronovi su bili posvuda... Nismo mogli izvući njegovo tijelo", rekao je.
Budući da njegovo tijelo nije moglo biti predano, Horbenkova obitelj još nije primila državnu naknadu niti službenu potvrdu o njegovoj smrti. "On jednostavno još nije bio spreman za rat", rekla je Horbenkova majka Tetjana.
Horbenkova zaručnica Lera i dalje nosi zaručnički prsten koji joj je dao. Kaže da bi, kad bi mogla, sama otišla u Pokrovsk i vratila njegovo tijelo. "Osamnaestogodišnjaci nemaju što tražiti na prvoj liniji bojišta", rekla je. "Oni zapravo još nisu odrasli - samo su mladi, pomalo naivni klinci", zaključila je Lera za WSJ u potresnoj priči o kratkom životu ukrajinskog branitelja Kirila Horbenka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....