U nastavku donosimo:
- što je potaknulo London da prema Cipru pošalje razarač klase Tip 45 i zašto baš on nosi ključnu ulogu obrane
- koje slabe točke britanske flote otkriva epizoda s HMS Dragonom i kakve su posljedice na globalnu spremnost
- procjene vojnog analitičara Matije Blaće o realnim kapacitetima fregata i razarača u aktualnoj krizi
- kako su britanske baze na Cipru postale meta i što to znači za raspored snaga na Bliskom istoku
Posljednjeg dana veljače, u sklopu operacija "Ričući lav" i "Epski gnjev", Izrael i SAD napali su Iran. Odgovor Teherana na te udare bio je brz i vrlo širok u svojem opsegu, barem prvih dana kada je teokratski režim i dalje imao na raspolaganju određeni broj balističkih raketa - i lansere za njih - te veći broj dronova Šahed.
Iran je uzvratne udare izvršio diljem Bliskog istoka, od više-manje cijelog Arapskog poluotoka pa sve do Cipra na kojem se nalaze britanski prekomorski teritoriji Akrotiri i Dhekelia u kojima su smještene i vojne baze.
Prvi udar na Akrotiri dogodio se već 1. ožujka kada je šijitska paravojna skupina Hezbolah, osnovana, sponzorirana i pod kontrolom Irana, lansirala dron koji je pogodio jedan od hangara u Akrotiriju, ali nije izazvao veću štetu. Britanske snage su kasnije tijekom dana presrele još dva drona upućena prema Cipru, a tri dana poslije grčki borbeni avioni F-16 u zračnom prostoru Libanona oborili su još dva drona koja su išla prema tom otoku.
Obrana baza
Britanski su mediji odmah postavili pitanje sigurnosti njihovih baza, a vlada u Londonu odlučila je ojačati njihovu obranu te je poslala jedan od razarača Britanske kraljevske ratne mornarice, HMS Dragon, i helikoptere koji imaju sposobnost obarati bespilotne letjelice.
I tu dolazimo do činjenice koja je u očima britanske javnosti posramila njihovu nekad glasovitu ratnu mornaricu. Naime, od trenutka kada je najavljeno da će HMS Dragon krenuti prema Cipru do trenutka kada je brod konačno krenuo prošlo je tjedan dana. Taj je razarač iz Portsmoutha prema Mediteranu zaplovio tek u utorak i trebat će mu barem pet dana da tamo stigne. Ako pitate Donalda Trumpa, dotad bi rat s Iranom već mogao biti gotov (iako američki predsjednik pazi da ne izleti s točnim datumom kraja operacija).
Stoga su se mnogi zapitali kako je moguće da mornarici koja je početkom 20. stoljeća kontrolirala najveće carstvo u povijesti, "u kojem sunce nikad ne zalazi", treba ukupno 12 dana da samo jedan od svojih razarača stavi u službu obrane jedne od ključnih prekomorskih baza.
Ovdje treba istaknuti nekoliko stvari. Britanski premijer Keir Starmer odbio je sudjelovati u američko-izraelskim udarima na Iran i tek je nakon tjedan dana rata uopće stavio na raspolaganje vojne baze Fairford i Diego Garcia (koja se nalazi u Indijskom oceanu) Amerikancima. Dakle, London nije nužno posve spreman dočekao ovaj sukob i njegove neposredne posljedice.
Što Britanci imaju?
I, važnije, Britanska kraljevska ratna mornarica na papiru djeluje impresivno, ali u stvarnosti su njezini kapaciteti prilično rastegnuti. Ako ćemo gledati brodove koji su u stanju projicirati snagu tisućama kilometara od Otoka, Britanci raspolažu sljedećim: dva nosača aviona klase Queen Elizabeth, šest razarača klase Tip 45, poznatih i kao Daring klasa, sedam fregata klase Tip 23, poznate i kao klasa Duke, četiri nuklearne balističke podmornice klase Vanguard i šest nuklearnih napadačkih podmornica klase Astute. U teoriji, to je 15 površinskih brodova i deset podmornica. U praksi, to je znatno, znatno manje.
Prvo, balističke nuklearne podmornice, koje su vrhunac britanskog strateškog naoružanja i sredstvo odvraćanja, neće vam baš poslužiti u obrani baza na Cipru, osim ako ne želite ispaliti nuklearni projektil na Bejrut ili Teheran (a s obzirom na nekoliko neuspješnih testnih lansiranja, pitanje je kako bi i to prošlo) i početi treći svjetski rat. U teoriji bi malo korisnije mogle biti podmornice klase Astute, ali samo u pogledu ispaljivanja projektila Tomahawk na ciljeve na zemlji. No, za to bi trebali imati konkretnu metu i to bi značilo vrlo aktivno sudjelovanje u ratu, što je Starmer odbio.
To znači da ostaje 15 površinskih brodova, od kojih svi na papiru imaju naoružanje kojim mogu braniti britanske baze od zračnih prijetnji. Fregate i razarači svojim projektilima te donekle i topovima, a nosači aviona uz pomoć borbenih zrakoplova F-35B. No, F-35B već su smješteni u bazama na Cipru, zajedno s Eurofighter Typhoonima, a jedan avion tog tipa je tijekom ovog rata iznad Jordana već uništio dva drona.
Zašto razarači?
Problem za Britance leži u tome što ni njihovi borbeni avioni, ni fregate ne mogu uništiti balistički projektil koji bi potencijalno poletio prema bazama na Cipru. To mogu samo razarači klase Daring, među kojima je i HMS Dragon, i to upotrebom svojih projektila Aster 30. A to znači da smo s 25 plovila spali na njih šest koja mogu braniti bazu od svih prijetnji.
- Britanska je flota s 15 većih površinskih brodova najmanja u povijesti. Dodatno, donesena je odluka da se ide na dva nosača zrakoplova, a zauzvrat sreže broj razarača. To znači da je nemoguće osigurati zaštitu Atlantika, Velike Britanije i nosača ako su isplovili te imati dodatne brodove za intervenciju u drugom dijelu svijeta poput Bliskog istoka - objašnjava nam Matija Blaće, vojni analitičar s YouTube kanala Codex Militaria, te dodaje da su fregate Tipa 23 primarno namijenjene protupodmorničkoj borbi.
- Njihov radar i rakete Sea Ceptor namijenjeni su samoobrani, a ne pružanju zaštite ostatku flote ili pomorskoj bazi. Zato je bilo potrebno poslati razarač Tipa 45 - dodaje Blaće.
Opet, na papiru nam to ostavlja šest brodova. Kako je moguće da niti jedan od tih brodova nije odmah dostupan za brzu reakciju u slučaju krize poput ove s Iranom?
- Dva su bila dostupna u Portsmouthu. Nije poznato zašto nisu poslani, ali vjerojatno zato što su potrebni za obranu Velike Britanije i eventualnu spremnost za intervenciju u Atlantiku, možda kao pratnja nosača zrakoplova. Stoga je, kao treći brod, ubrzan remont HMS Dragona koji je, umjesto za šest tjedana, dovršen za šest dana - ističe analitičar.
Radili 22 sata dnevno
A da je u nekoliko dana doista odrađen golem posao, za Guardian su potvrdili izvori iz britanskog Ministarstva obrane koji su rekli da je u pitanju bio "herkulovski pothvat".
- Naši su timovi neprestano radili na brodu čak 22 sata dnevno - rekao je u ponedjeljak ministar obrane John Healey.
Eksperti koje je kontaktirao Guardian također su komentirali kako se brod, koji je u visokom stanju pripravnosti, može pripremiti za pet dana za misiju, ali su istaknuli da HMS Dragon to nije bio. Valja imati na umu da je polovica razarača obično na remontu, što znači da su dostupna samo tri, a od ta tri, barem jedan treba štititi Otok koji nema usporedivu protuzračnu obranu s onom koju nude razarači Tipa 45.
I dok Britanci ističu kako je tih šest, sedam dana opremanja HMS Dragona zapravo iznimno brzo, pitali smo Blaću da nam pojasni što se moralo napraviti kako bi brod bio spreman za misiju.
- Ako se ne radi o dovršetku i testiranju radova na remontu, rekao bih da je Velika Britanija vjerojatno morala izvući dodatne rakete iz dubokog skladišta i provjeriti njihovu operativnost. Moguće je i da je bio konfiguriran za drugu zadaću te je trebalo ugraditi dodatnu opremu. Mislim da kašnjenje nije nastalo samo zbog ukrcavanja streljiva, nego je i bazna operativnost broda nakon remonta bila upitna - objašnjava Blaće.
A kada napokon dođu do Cipra, HMS Dragon i njegovih oko 200 članova posade imat će jednu primarnu ulogu - obranu od potencijalnih prijetnji iz Irana.
- To su vrlo sposobni brodovi za protuzračnu obranu, s osnovnim protubalističkim sposobnostima. Imaju moćan 3D radar i rakete Aster 15 i 30 kojima mogu obraniti široko područje. Protuzračna obrana, recimo ostatka flote poput nosača zrakoplova, njihova je primarna svrha. Budući da Velika Britanija, osim zrakoplovstva, nema drugu protuzračnu obranu, razmještanje HMS Dragona bio je jedini, ali i najbolji odgovor na prijetnju iranskih dronova, odnosno raketa - zaključuje Blaće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....