ZAGREB - U srijedu navečer gledatelji su imali priliku vidjeti drugu epizodu serijala “Ognjevi s neba” o “bombardiranju hrvatskih gradova u Drugom svjetskom ratu”. A ja sam uspio vidjeti i treću epizodu u kojoj se, između ostaloga, govori o prvom bombardiranju Zagreba u veljači 1944. godine.
Mnogo je toga o “Ognjevima” na pravi način napisao ovoga utorka u Jutarnjem listu Denis Kuljiš: zaključio je da se zapravo radi o “blajburgovanju”, o “povijesnom revizionizmu”.
Prešućen 6. 4. 1941.
Već u prvoj epizodi spominju se i Haaški sud i topnički dnevnici. Zapitat ćete se - kakve to veze ima s temom serijala? U zdravom mozgu nema, ali ima u iskrivljenoj vizuri autora serije koji nam podmeću tezu kako bjelosvjetski centri moći napadaju nevini domaći puk.
Pravog bombardiranja, kažu autori “Ognjeva”, u travanjskom ratu 1941. nije bilo: jednostavno lažu jer je njemačko zrakoplovstvo napalo Beograd u kojemu je stradala, prema nekim izvorima, 2271 osoba, gotovo isključivo civili.
U prvoj epizodi neki navodni svjedoci govore o napadu partizanskih aviona na Karlovac, u kojemu je navodno bilo oko 60 mrtvih i 200 ranjenih. Radi se o čistoj izmišljotini: o tom napadu nema nikakva arhivskog podatka, nigdje nikakva spomena, jednostavno - čista izmišljotina.
“Od početka rata Osijek je živio u miru” dok se nije dogodilo savezničko bombardiranje 1944., kaže komentator. A teror - deportacija 3000 osječkih Židova, istjerivanje tisuća Srba, prijeki sud - to, naravno, nije remetilo osječki mir.
Život u Zagrebu bio bi idiličan jer ga rat “nije ni okrznuo, osim antifašističkog pokreta, sve do početka 1944. godine”, tvrdi komentator. Eto, zagrebačku idilu remetili su samo partizani. A ustaški teror u kojemu su stradale tisuće (samo se predsjednik prijekog suda za Zagreb javno potkraj 1942. hvalio da je 1200 ljudi poslao u smrt), a deportacije još većeg broja građana u logore i u Srbiju, a obješeni taoci koji javno vise po Dubravi i drugdje (po Hrvatskom narodu, njih 434), a potpuni slom opskrbe osnovnim namirnicama, i tako dalje, to nije ništa, to “nije ni okrznulo” idiličnu sliku Zagreba sve do veljače 1944. godine.
Nijemci su ciljali civile
Moglo bi se tako navoditi još skandaloznih primjera iz ovog amaterski napravljenog uratka s jasnom političkom porukom (da su sve zaraćene strane zapravo iste), ali to nije cilj ovoga članka.
Bombardiranje hrvatskih gradova, ma koja ih strana počinila, vrlo je dobra tema za dokumentarni film, ali ga valja napraviti na posve drugačiji način. Osnovno je reći - dočim su njemačka i talijanska bombardiranja imala dobrim dijelom za cilj utjerivanje straha u kosti civilima i bila usmjerena na civilne ciljeve, u savezničkim napadima hrvatski gradovi nikad nisu bombardirani poput njemačkih.
Dok su na njemačke gradove bacane zapaljive bombe na civilne ciljeve, u hrvatskima su mete bile pruge, aerodromi i proizvodni pogoni. Zato su i gađani Zagreb, Brod, Vinkovci, Sisak, a mnogo manje drugi gradovi. Činjenica da je u tim bombardiranjima bilo civilnih žrtava velika je tragedija, ali te su žrtve bile neizbježne zbog nepreciznosti tadašnjih bombi. Jasno je da bi bez takvih bombardiranja saveznici mnogo teže slomili njemački otpor.
Napad na Zagreb
No, komentator u “Ognjevima s neba” tvrdi da je Zagreb “sustavno bombardiran”, što implicira da se bombardiralo mnogo više od komunikacija i aerodroma, a nije tako.
Evo kako bi trebalo opisati bombardiranja Zagreba: već se od rujna 1943. znalo da predstoje bombardiranja. Neki je astrolog prorekao da se to neće dogoditi “prije početka ožujka” (i nije se puno prevario!). U listopadu Zapovjedništvo grada Zagreba izdaje precizne upute o ponašanju za vrijeme bombardiranja, potkraj godine najavljuje se probno gašenje svjetala te “ispitivanje sirena za uzbunjivanje”.
Prvi napad na Zagreb dogodio se 22. veljače: glavne su mete bili aerodrom na Borongaju i Glavni kolodvor, kao i pruga koja se od kolodvora pružala na istok i zapad. Tada su pogođeni i Tkalčićeva, Opatovina, zgrada socijalnog osiguranja u Mihanovićevoj, dominikanski samostan na Koloniji (u Kontakovoj, gdje su stradala osmorica redovnika), tvornica ulja u Držićevoj (na mjestu današnje produžene Branimirove) i druge lokacije. Osim nekolicine, sve su bombe, dakle, padale po ciljevima ili neposredno uz njih . Aerodrom na Borongaju, ključan u njemačkim ratnim naporima na širem prostoru, bio je potpuno srušen i do svibnja je bio izvan upotrebe, čime je bombardiranje postiglo cilj.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA