Pogledajte kako Kolumbijka hrvatske krvi priča na jeziku koji su zabranili Hitler i Staljin

- Rođena sam u Kolumbiji, u Medellínu, ukazala se prilika i došla sam živjeti u Zagreb te sam preko stipendije centra Croaticum naučila hrvatski. Moj šukundjed bio je Stanislav Tomić, rođen u Liču kod Delnica 1879. godine, inženjer koji se školovao u Solunu. Otišao je 1927. godine prvo u Meksiko, pa u Kolumbiju - kaže Veronika Alzate, 27-godišnjakinja koja je po struci produkt-dizajnerica.

Njezin prapradjed radio je kao inženjer na gradnji željeznica. Mi smo ga “otkrili” kad smo nedavno pisali o prvim vlasnicima robne kuće u Zagrebu, kasnije Name, obitelji Kastner & Öhler, te se pokazalo da je Paul Kastner, jedan od četiriju vlasnika, bio strastveni esperantist baš u zlatno doba esperanta koji se brzo proširio Europom.

Učio je iz udžbenika “Esperanto u 33 lekcije”, koji je Stanislav Tomić objavio 1919. godine. Upravo će esperantski klub u Zagrebu biti i mjesto gdje će se njegovi potomci mnogo godina kasnije, mlada Veronika i njezin godinu dana mlađi brat Esteban, javiti za podršku u dalekoj zemlji u kojoj više nemaju bliže rodbine.

- Nakon Zagreba Stanislav Tomić, jer se nije slagao s režimom, prvo odlazi u Štajersku, pa u Pariz, gdje je objavio svoju prvu knjigu na esperantu “La vojo al vero” (Put prema istini), čiji primjerak danas još postoji u Beču, u Nacionalnoj knjižnici. Njegov udžbenik esperanta poseban je po tome što je napisan tako da se jezik uči kroz jedno književno djelo, poljske književnice Elize Orzeszkowe, a ne na klasičan način: ja sam, ti si... to je stol - objasnila je Spomenka Štimec, tajnica Hrvatskog saveza esperanta.

Stanislav Tomić imao je sina Antuna iz vremena kad je bio u Štajerskoj, koji je došao za tatom i potom se oženio u Kolumbiji, isto je govorio esperanto te je suosnivač esperantskog saveza u Kolumbiji. I on je bio inženjer te je radio na projektima gradnje tunela u Kolumbiji.

Veronika i Esteban Alzate i Spomenka Štimec (u sredini) u zagrebačkom esperanto savezu.

Damjan Tadic/Cropix

Veronika je u Zagreb došla prije tri godine, a nakon nje i brat Esteban, koji je po struci dizajner videoigara. Oni su nasljednici Tomića po ženskoj liniji, pa više nemaju to prezime i kažu da je samo još jedna njihova teta Lorena u Kolumbiji nosila to hrvatsko prezime.

- Njihova mama poslala mi je pismo. Ovo su prapraunuci od Stanislava Tomića, nemaju više nikog u Hrvatskoj i mi smo ih primili punog srca. U međuvremenu je Veronika pohađala tečaj esperanta i sad govori i španjolski i hrvatski i esperanto, a esperanto je učila iz hrvatskog jer ima sličnosti sa španjolskim, pa joj je tako bilo lakše - rekla je Štimec.

Oboje imaju hrvatske dokumente. Žao im je samo što još ne mogu naći posao u struci. Veronika ima i dečka iz Zadra.

- U Zagrebu nam se najviše sviđa sigurnost i što ima mnogo parkova i sve je blizu, ne treba se voziti satima kroz grad kao u Medellínu, koji ima četiri milijuna stanovnika. Voljeli bismo tu ostati, ali teško je naći posao u struci - govori nam Veronika Alzate.

Njezin brat Esteban rekao nam je da se njemu ukazala prilika da uskoro radi na jednom projektu u njegovoj struci i nada se da će to uspjeti: - U Kolumbiji nema puno Hrvata, više ih je u Čileu, Argentini i Peruu - zaključuje Esteban, koji još uči hrvatski.

Esperanto, koji je bio popularan između dva svjetska rata i nakon Drugog svjetskog rata još neko vrijeme, naročito u Kini, kasnije je gubio poklonike, iako ga u svijetu danas zna još oko 2 milijuna ljudi i ima svoje skupove i druženja udruga. Bio je zabranjen u Hitlerovu Trećem Reichu i Staljinovu SSSR-u.