Samo petnaestak minuta šetnje od Jelačić trga, u jednom od najljepših zagrebačkih kvartova, rodila se nova gimnazija. Ona izvana ne nalikuje na škole na kakve smo navikli, nema dugih hodnika, velikih hala, portira... Ova nova gimnazija na Šalati smještena je u jednoj kući, ni manje ni više nego bivšoj rezidenciji australskog ambasadora...
Dočekuje nas predivan, nabujali proljetni vrt i mješanka Lora, koja se lijeno kreće u pratnji novih stanara Dvorničićeve 15. Oni su tu nepunih desetak dana, ali su se, pričaju nam, već zaljubili u kuću, kvart, u zelenilo i prirodu, predivan pogled na ranjenu katedralu, i mir koji im ona osigurava.
U novoopremljenom prostoru bit će smješteno stotinjak učenika, koji će od jeseni pohađati novu privatnu Humanističku gimnaziju, simbolične kratice HUG (zagrljaj). U HUG-u nas pozdravlja njezin mladi ravnatelj Tonći Maleš, 44-godišnji Splićanin pozamašnog iskustva, profesor grčkog i latinskog, suradnik na kurikularnoj reformi, autor udžbenika i savjetnik za profesore. I veliki vizionar. No, kako kaže, došlo je vrijeme da san postane stvarnost. Ova škola, koliko god bila neobična izvana, još je drugačija iznutra.
"Škole od tisuću učenika? Ne dolazi u obzir. Škole ne mogu i ne smiju biti ogromne. U školi se mora dogoditi čovjek. Svaki profesor mora znati svakog učenika. Ne mora mu predavati, ali mora ga poznavati. Treba znati kako se zove, koga pozdravlja. Nažalost, ima učitelja danas koji ne pozdravljaju učenike. To za mene nije škola", otkriva nam Maleš svoju viziju idealne škole.
A kakva je to, manja i intimnija školska zajednica koju su upravo počeli stvarati?
"To je ona koja odgaja slobodne ljude. Ljude koji su sposobni razmišljati svojom glavom, ljude koji su opasni za pogrešne ideologije, ljude koji će mijenjati i stvarati novi svijet, ljude koji će obogaćivati svoj život i život zajednice", kaže nam zaneseno novi ravnatelj.
U samo desetak dana za upis prijavilo se osamdesetak učenika. Odaziv je fantastičan, čak veći od očekivanog. Upisuju učenike u sva četiri razreda. U novoj će humanističkoj gimnaziji raditi 11 pomno odabranih učitelja, vrhunskih stručnjaka i mladih učiteljskih nada. Jedna od njih je i Senada Hadžavdić (54), dugogodišnja profesorica biologije i kemije, i Tonćijeva bliska prijateljica i suradnica. Profesorica nam objašnjava zašto je učenje zagrljaj.
"Škola je partnerstvo roditelja, djece i profesora. Svi trebamo surađivati. Toliko toga sam od djece i sama naučila. Znanje nije samo poznavanje materije iz različitih predmeta, nego znanje svakog učenika o sebi, svijetu u sebi i svijetu oko sebe, koje mu omogućuje da tijekom četiri godine gimnazijskog obrazovanja odraste iz djeteta u mladog čovjeka", priča nam Senada.
Ovaj tim posvećenih učitelja, unutar svog malog kozmosa, pokušava ostvariti dugo željenu reformu u hrvatskom školstvu, formira školstvo onako kakvo bi trebalo biti.
"Nikad nisam bio ništa drugo osim profesora, ali siguran sam da je to jedan od najzahtjevnijih poslova. U školi sam čitav svoj život, što kao učenik, što kao učitelj, i poznajem svaku njezinu slabost i vrlinu, mogućnosti i ograničenja", objašnjava nam Tonći svoj poziv i pojašnjava viđenje o stanju u hrvatskim školama, odnosno porivu da stvori jednu novu, drugačiju.
Škole, smatra on, vape za reformom, u njima generalno vlada velika frustracija. Zajednička frustracija koja je ujedinila učenike, profesore i roditelje, nažalost, češće u destrukciji i svađi, nego u traženju rješenja.
"Moguće je urediti i državne škole. Ali to je skoro pa ravno odlasku na Mars. Ili moraš proći izuzetnu obuku u NASA-i ili postati Elon Musk. Potrebno je puno truda i rada. Nažalost, niti u jednoj reformi koja je kod nas provedena, nitko se nije dovoljno bavio profesorima. Hej! Pa ta reforma je mrtvorođenče. Profesori su je srušili. Odbili su je. Ali, ne zato što je nisu htjeli. Oni za njom vape. Nego je naprosto nisu u potpunosti razumjeli. A nemaju snage priznati da su pogriješili. Za početak, veliki broj profesora nedovoljno dobro poznaje mogućnosti interneta i aplikacija, među njima sam i ja. Imali smo mi online edukacije za vrijeme projekta Škola za život. I ta je edukacija bila sasvim solidna. Ali kod profesora je izazvala frustraciju. Naime, mnogi ne znaju što je, primjerice, png, prvi put su se susreli s Lumenom. Osjetili su se neuspješno, i odustali. Umjesto da reformu prigrle, doživjeli su je kao poniženje. Je l' vi vidite kakav je to recept za katastrofu?", pomalo je rezigniran Maleš, koji je zbog svega toga poželio osnovati školu po drugom receptu, u kojem su najvažniji sastojak, uz učenike, dakako, profesori.
I sam će reći da bez njih nikada ne bi ušao u ovakav projekt.
"Profesori su sve, a ovo su ljudi kojima vjerujem, to su ljudi koji će donijeti radost i obogatiti učenje".
Mnogim školama u Hrvatskoj, smatra, trenutačno upravlja e-dnevnik.
"Zajednicom živih ljudi upravlja aplikacija. To je katastrofa. Da se razumijemo, imat ćemo i mi e-dnevnik, ali i puno više od toga."
A što to, zanima nas, nudi nova humanistička gimnazija?
"Interdisciplinarne projekte, putovanja, druženja, stvaranje umjetničkih djela i poduzetničkih projekata... Evo, primjerice, ovdje u okolici nigdje nema kafića. Imamo kuhinju i terasu, pa ćemo napraviti natječaj za maturante. Par - dečko i cura - trebat će predložiti koncept kafića. Hoće li to biti glazbene večeri, večeri poezije, trebaju to razraditi. Zašto dečko i cura? Tako smo u malom osigurali ravnopravnost spolova. Konobara će tražiti među učenicima nižih razreda, kako bismo osigurali integraciju svih dobnih skupina. U žiriju će sjediti ljudi koji drže kafiće i koji će ocijeniti čiji program ima najviše izgleda za uspjeh. Imaju samo mjesec dana da otvore kafić, a ja ću se igrati države. I eto, imamo mali poduzetnički projekt."
Humanistička gimnazija je, objašnjava nam dalje Tonći, prije svega klasična u svom opredjeljenju. Htjeli su prijaviti eksperimentalni program, ali na takvu se dozvolu čeka dvije godine, a toliko vremena nisu imali. Klasičar od glave do pete, kako će sam reći za sebe, Tonći Maleš prije dvadesetak godina i sam je izašao iz Prve, klasične gimnazije u Splitu, i vjeruje da klasični program daje najšire obrazovanje, najširi temelj.
"Za učenike je najvažnije da dobiju maksimalno inputa s puno različitih strana, kako bi to znanje kasnije mogli kombinirati za što god im bude trebalo u budućnosti. Beskrajno puno prividno beskorisnog znanja, koje se u konačnici pokazuje kao najkorisnijim. Nema obrazovanja bez grčkog. Jest da se mnogima čini naporan i težak, ali iznimno je bitan jer otvara prozore u svijet i povijest ljudske misli. A zašto je potrebno baš toliko široko obrazovanje...
Evo priča... Sjedi žaba na dnu bunara. I gleda u nebo. Koliko vidi neba? Onoliko koliko joj dopušta otvor bunara. Koliko misli da vidi? Sve. Jer mu vidi granicu. E sad... Zamislite skakavca koji sjedi na otvoru bunara. On vidi koliko mu dopušta stablo ili obližnja kuća. I on misli da vidi sve, a misli i da je žaba glupa. Onda zamislimo pticu na tom stablu, ona vidi koliko joj dopušta horizont i misli da su žaba i skakavac glupi. A onda imamo astronauta koji vidi najviše, a zna da ima još beskrajno više. Astronaut je Sokrat, on zna da ništa ne zna. On jedini možda ima uvid u to koliko bi još toga trebalo naučiti. Ipak, astronaut ne misli da su žaba, skakavac i ptica glupi, jer on zna da između spoznaje te žabe i astronauta u usporedbi sa svime što bi se trebalo i moglo spoznati gotovo da ne postoji razlika. Astronaut poštuje žabu, ali žaba ne poštuje astronauta. Eto, u tome je tajna", slikovito objašnjava ravnatelj Maleš.
U HUG-u upravo zbog tog znanja za kojim teži astronaut iz ove priče, nastavu planiraju organizirati kroz razne oblike učenja izvan učionice - izlete, putovanja i druženja. Putovanja, smatra Maleš, najveći su zalog za bolju budućnost.
"Kroz putovanja djeca upoznaju različitu arhitekturu, kulturu, pejzaže, svijet se tako integrira. Ono što je nama daleko, njima će biti blizu. Sutra će biti partneri u velikim poslovima, a ti poslovi već se danas traže po cijelom svijetu, a zamislite tek sutra. I oni moraju poznavati druge i drugačije, bez predrasuda, bez strahova, bez otpora, bez fobije... Oni već danas trebaju stvarati te mostove, to je velika stvar, a na unutarnjem planu, putovanja su idealna za prevenciju vršnjačkog nasilja. Primjerice, netko tko baš ne zna matematiku, izvrsno će se snaći u novom gradu. I onda će svom kolegi, super matematičaru, pomoći da dođe od točke A do točke B. To je nova situacija izvan učionice, i oni se počnu gledati drugačijim očima. I sebe i druge. To je izuzetno važno", smatra ravnatelj.
A sutra, tko zna kakva će čuda stvarati, pita se.
"Oni su sjeme naše budućnosti. I mi imamo dužnost da ih pazimo i njegujemo. Moramo im osigurati uvjete kako bi narasli, prigrlili tu svoju slobodu, postali hrabri. Možemo se nadati da ćemo se jednog dana od kiše i sunca moći sakriti pod njihove krošnje. A što mi radimo? Mi to sjeme gazimo. Tu mladu biljku režemo i maltretiramo. Ubijamo ih testovima, ocjenama. Zaboravljamo da pred nama stoji živo biće."
Za početak, svaka ocjena je pogrešna, smatra Maleš. Zašto?
"Primjera je bezbroj. Profesor je loše volje jer se posvađao sa ženom, dijete se zaljubilo pa je popustilo u školi, učitelj najprije pita nekoga tko odgovara za 7 i dobije 5, a poslije mu dođe netko tko zna za 5, a on će mu dati 4. Previše je utjecaja na trenutačnu procjenu nečijeg znanja."
I inače velika opsjednutost ocjenama postala je histerična. Kolabirao je cijeli srednjoškolski sustav. Kompletna srednja škola je zapravo, dodaje, jedna velika priprema za fakultet, što zapravo nije njena temeljna svrha. Očigledno, stvari su se toliko otele kontroli da ta drama s ocjenama počinje već u petom razredu, jer ako učenik ima samo jednu četvorku od 5. do 8. razreda, dakle, samo jednu godinu završi s prosjekom s 4.9, iz ruku mu je izmaklo prvih deset zagrebačkih gimnazija.
"I nitko nema problema s time! To je svima normalno", čudi se Maleš. "Državna matura uništava hrvatsko školstvo, poput raka. Ona se mora reformirati", nadovezuje se.
Maturalni ispit ovjera je stečenog znanja u srednjoj školi. Taj je ispit, smatra Maleš, po svojoj naravi, inkluzivan, želi sve obuhvatiti, i ideja je da ga što veći broj ljudi prođe. Prijemni ispit je s druge strane ekskluzivan. On traži neznanje kako bi stvorio neki redoslijed,rang listu.
"Mi smo to dvoje pomiješali. Matura traži znanje, prijemni traži neznanje. I to je dovelo do kolapsa školskog sustava. To je kao pretežak krov koji je stavljen na nestabilnu konstrukciju. Najprije je puknuo četvrti razred, jer se kompletno pretvorio u pripreme za maturu. Kako se na prijemnom svaka ocjena iz svakog predmeta vrednuje, tako, primjerice, neki super talentirani matematičar ne može upisati elektrotehniku zbog lošije ocjene iz francuskog. To je sramotno! Nisam protiv mature, ali ona mora biti matura, ne prijemni ispit."
Ali, i to se može riješiti, smatra Maleš, a kao ideju predlaže otvorene upise na fakultete.
"Evo ovako. Ja, država, ulažem u svoje mlade građane koji imaju neke aspiracije za školovanjem. Možda su im te aspiracije krive, i možda su oni loše baždarili svoje sposobnosti, ali ja, država, volim svoje građane. Neka pogriješe jednu godinu, pa tko je pao, pao je. Hoćeš li i dalje nastaviti, plati dalje školarinu, nastavi ili promijeni, više nema besplatno, država te častila jednom, neće dvaput.
A gdje je novac za to, pita se Maleš i promptno odgovara: U instrukcijama. Od prvog osnovne. U industriji priprema za maturu. Taj je novac već potrošen. Ušteda je i u živcima! U tabletama za smirenje, psihijatrima, dječjim psihijatrima, gastroenterolozima... Koliko djece ima gastritis... Takav ih sustav čini slabim i neuspješnima, a oni to nisu.
Njihova misija je, pričaju nam Senada i Tonći, pokušati odgojiti mlade ljude pune samopouzdanja, samosvijesti i empatije, i probuditi u njima ljubav za znanje. Motivirati ih da mijenjaju svijet. Naučiti ih da znanje i iskustvo pretvore u neku novu kreaciju vrijednu divljenja.
I dok je god izvrsno to što u Hrvatskoj imamo drugačije obrazovne institucije, nužno je što prije takav model uvrstiti i u državne škole. Država mora proći neku NASA-inu obuku, organizirati misiju i odvesti svu našu djecu na Mars. Što prije...