Kada se uspjeh neke politike bude gledao kroz uspjeh u rješavanju demografskih problema, onda možemo govoriti da su promjene moguće – pomalo rezignirano, ali ne s potpunim znanstvenim pesimizmom, govori sveučilišni profesor i akademik Anđelko Akrap, naš istaknuti demograf sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.
Nema dana da u javnosti ne osvane neki podatak koji zorno govori o demografskoj kataklizmi Lijepe naše, ali profesor Akrap, rodom iz Biska, iz unutrašnje Dalmacije, iz cetinskoga kraja, ustrajat će u tome da preko ovoga prevažnog pitanja političke elite svih boja i razina ne prelaze olako.
I tako godinama, bez obzira što se, a dotaknut ćemo se u ovom razgovoru brojnih tema, demografsko urušavanje i izbjegavanje sustavnijih rješenja u Hrvatskoj pretvara u pitanje ne samo biološkog, nego i ekonomskog opstanka.
U zadnjem tematskom broju Hrvatske revije, posvećenom desetogodišnjici ulaska Hrvatske u Europsku uniju, s mlađim kolegom, postdoktorandom Krešimirom Ivandom objavili ste iscrpnu analizu u kojoj na temelju Eurostatovih podataka zorno prikazujete kako je Hrvatska najgora od svih 27 zemalja EU-a prema ukupnom padu broja stanovnika u razdoblju od 2013. do 2022. godine. Točnije, izgubili smo gotovo dva Splita, oko 400.000 ljudi, ili 9,4 posto stanovništva. Je li vas iznenadio taj “plasman”?
– Kao demografe, zanimala nas je usporedna demografska situacija u Hrvatskoj i ostalim članicama Europske unije. Za one koji ovu situaciju prate kontinuirano nikakvih iznenađenja nije bilo. Iznenađenja je možda bilo u široj javnosti, pogotovo zato što smo na samom vrhu kada je riječ o ukupnom gubitku stanovništva u tome razdoblju.
Iza nas je, primjerice, Latvija, u kojoj je taj pad 7,3 posto. Međutim, čak sedamnaest EU zemalja imalo je porast broja stanovnika, a znakovito je da su među njima uglavnom razvijene zapadnoeuropske zemlje; osim manjih Malte i Luksemburga, tu su još Irska s rastom broja stanovnika od čak 9,8 posto, potom Njemačka, Švedska, Austrija, Danska, Nizozemska, ali i Slovenija i druge.
Drugim riječima, podaci razbijaju mit koji se može čuti i u našem javnom prostoru kako demografska kataklizma pogađa jednako sve europske zemlje?
– To nipošto nije točno. Vidjelo se da neke zemlje imaju pozitivan i prirodni prirast, dakle veći broj živorođenih od umrlih, i migracijski saldo, odnosno više useljenih od iseljenih. To su uglavnom zemlje koje su populacijsku politiku vezale uz ekonomski razvoj, koje imaju pomno razrađenu migracijsku politiku, a tržište radne snage nastoje ponajprije i što više popuniti prvenstveno stanovništvom iz manje razvijenih dijelova Europske unije i okruženja, koje se lakše integrira. Razvijene zemlje itekako vode računa o troškovima integracije.
Pogledajte Irsku – više od devet posto povećala je broj stanovnika u tome razdoblju, Francuska tri i pol posto, tu je negdje i Njemačka, Austrija.
Prema tome, pogrešno je ono što govore neki naši znanstvenici iz drugih znanstvenih područja, koji provlače stereotip da smo svi u istim demografskim problemima. Dobro bi bilo da se bave svojim područjem, da ovo prepuste onima koji u analizama koriste jednostavne i svima razumljive demografsko-statističke podatke Europske unije.
Ukratko možemo reći da razvijene zemlje koje imaju jače gospodarstvo, više radnih mjesta, bolje plaće, razvijen socijalni sustav, imaju i porast stanovništva?
– Dugoročno gledano, nema zemlje koja ima kontinuiran pad broja stanovnika i zamjetniji gospodarski rast. To je jasno. Za dugoročan i relativno stabilan gospodarski rast potreban je barem minimalan rast broja stanovnika. Kada kažemo da je pad u Hrvatskoj veći od devet posto, o kome govorimo? O onima koji su najvitalniji, ljudima koji su u najživotnijoj, radno aktivnoj i reproduktivnoj dobi.
Valja dati zoran primjer: od 1969. do 1997. godine po tadašnjoj metodologiji u matice živorođenih u Hrvatskoj upisivana su djeca naših ljudi koji su se iselili vani. Mene je zaprepastio podatak kako je udio naših stanovnika koji su živjeli vani u ukupnom broju stanovnika Hrvatske 1971. godine iznosio šest posto, a oni su dali oko 37 posto od ukupnog prirodnog prirasta koji je s njima imala Hrvatska u tom razdoblju!
Dakle, govorimo o ljudima koji rađaju, a ne umiru. Od 1997. godine ta se međunarodna metodologija ne provodi, dakle djeca naših iseljenika ne pribrajaju se živorođenima u Hrvatskoj. Međutim, hoću reći da, kada govorimo o iseljavanju, moramo imati na umu da je to kontingent koji rađa, a ne umire i njihovim odlaskom dugoročno imamo silne gubitke, s njima su se iselila i njihova potencijalna rađanja. To stalno treba isticati, to je bit dugoročnih gubitaka zbog iseljavanja.
Prema podacima koje često ponavljate, u posljednjih deset godina odnos useljenih i iseljenih iz Hrvatske narastao je već na 250.000 u korist iseljenih.
– Tih 250.000 više iseljenih nego useljenih je minimum, što potvrđuje, na primjer, i statistika onih koji su registrirani u Njemačkoj 2022. godine. Prema Njemačkoj statistici (Statistisches Bundesamt), ondje je lani registrirano 436.325 osoba s hrvatskim državljanstvom! A gdje su oni koji nisu registrirani, oni koji žive u drugim europskim i prekomorskim zemljama? Prema procjenama, samo u Njemačkoj danas živi oko 600.000 Hrvata.
Ne znam jesmo li mi uopće svjesni koliki je to gubitak. To je ogroman odljev socijalnoga kapitala. To su ljudi u koje je država Hrvatska investirala, oni su se ovdje školovali. Ne govorim samo o visokoobrazovanima, nego i ljudima različitih zanata koji trebaju našem tržištu rada. Mi na taj način financiramo razvoj visokorazvijenih zemalja.
Hrvatska je od osamostaljena imala dva velika iseljenička vala: prvi je bio od 1991. do 2001. godine, kada je, bez raseljenih Srba k Srbiji, prema zapadnoj Europi otišlo između 180 i 200.000 tisuća mladih.
Drugi je započet oko 2008. godine, a ubrzan od 2013. godine i još uvijek traje, premda je vrhunac bio oko 2017. godine. Pogrešno je, dakle, misliti da je to krenulo s ulaskom Hrvatske u EU, ali porazno je što se do danas nisu donijele učinkovite dugoročne mjere koje bi te procese barem zaustavile, a nakon toga preokrenule.
Može li se uopće procijeniti dokad će taj masovni iseljenički val trajati, hoće li se on u jednom trenutku iscrpiti? O čemu to ovisi?
– Hrvatsko društvo jednostavno nije svjesno da se mora suočiti s tim problemima i početi ih rješavati. Pritom ne mislim samo na državnu razinu, nego na sve političke aktere, počevši od razine lokalne zajednice. Tu je velika odgovornost na općinama, gradovima, županijama pa sve do vrha vlasti. Sve su to problemi koji zahtijevaju dugoročne politike.
Međutim, u nas, kako ste više puta kazali, svaka politika gleda što učiniti u svome mandatu da bude odmah vidljivo.
– Točno. To je ključni problem, vide se nove ceste i nogostupi, ali ne i izgubljeni naraštaji. Ono što vrijedi istaknuti do unedogled jest da demografska, ili bolje rečeno populacijska, politika mora biti uklopljena u opću gospodarsku strategiju koja će biti dugoročna, nadstranačka i neće se mijenjati s promjenom svake političke garniture. Pokazalo se i da pojedine mjere, kada postoji jaka promidžba, daju određene rezultate.
To je u nas bilo oko 2006., 2007. godine, kada se stvorila jaka promidžba u javnom prostoru kako se ti problemi žele rješavati, a donesene su i neke mjere koje su utjecale na porast broja rođenih.
Ključni problemi za mlade u Hrvatskoj vezani su uz egzistenciju – čak i ako govorimo da ima viška stanova, da, ima ih, ali ondje odakle se ljudi iseljavaju. Međutim, znamo da su oni za većinu mladih s prosječnim primanjima nedostupni. Tu su i niske plaće, egzistencijalna nesigurnost koja se i u tržišnoj ekonomiji može premostiti.
Dugo vremena u nas je bio problem rad na određeno vrijeme, a to je veliki potisni činitelj za iseljavanje. S rastom potreba na tržištu rada poslodavci su vidjeli da se to mora mijenjati, da moraju nekako vezati te ljude. Da se s tim počelo ranije, uvjeren sam da bi bilo i manje iseljavanja.
Poslodavci moraju biti svjesni da je to i njihov dugoročno najveći problem. Meni sadašnja demografska slika Hrvatske sliči na stanje koje smo imali početkom osamnaestog stoljeća, poslije završetka velikih habsburško-osmanskih i mletačkih ratova. Tada je, međutim, postojao revitalizacijski potencijal koji danas ne vidim, pa je to djelomično odgovor na vaše pitanje. U dominaciji poljoprivrede obitelj je, da bi opstala, morala voditi računa o svom biološkom obnavljanju. Danas o tome računa mora voditi država
Sve je to neizbježno vezano i uz problem negativnog prirodnog prirasta, koji ne jenjava godinama. Lani je rođeno najmanje djece u posljednjih sto godina (33.883 živorođenih), imali smo ogroman negativan prirodni prirast (-23.096), što znači da smo samo u jednoj godini prirodnim kretanjima izgubili, slikovito rečeno, kompletno područje Sinja. Godinama nemamo ni jednu županiju s pozitivnim prirodnim prirastom. Kako objasniti ignorantski odnos svih vlasti prema ovom problemu?
– Podsjetio bih da su ti problemi uočeni još u bivšem sustavu.
Valja spomenuti kako je još 1978. godine pokojna akademkinja Alica Wertheimer-Baletić govorila da će se Hrvatska suočiti s nestašicom radne snage. To je tada izgledalo gotovo smiješno. Ali, mi moramo znati da se u Hrvatskoj stalno sužavao prostor razvoja pa se stvarao privid obilja radne snage.
U devedesetim godinama prošlog stoljeća, u vrijeme Domovinskog rata i ubrzanog prostornog pražnjenja, demografski su problemi od strane čak i pojedinih znanstvenika gledani s podsmijehom, s puno nerazumijevanja, a to je pratio i dio medija. Postojale su čak i agencije koje su posredovale pri iseljavanju.
Država se tada nije suočila s tim problemom, a iako ćemo kasnije imati tri dokumenta populacijske politike, u osnovi je, osim rijetkih razdoblja koje sam spomenuo, to ostalo mrtvo slovo na papiru, što je porazno. Ne treba ponavljati koliko demografski problemi imaju reperkusije na mirovinski, zdravstveni, obrazovni sustav, na tržište radne snage i ostalo. Naše je stanovništvo sve starije, prosječna dob u Hrvatskoj je iznad 44 godine, što stvara dodatni pritisak na mirovinski i socijalni sustav. Ponavljam, to se ne rješava ad hoc.
Kada kažemo “povećali smo dječji doplatak”, to je dobro, ali to je ponajviše socijalna mjera. Pojednostavljeno, neće netko ostati u Lici jer je za nekoliko eura povećan dječji doplatak. Populacijska politika treba imati niz mjera uklopljenih u ukupni razvoj, znači sve političke strukture moraju raditi na tome da se stvore preduvjeti, među ostalim, za povratak u danas ispražnjene prostore u unutrašnjoj Dalmaciji, Lici, Gorskom kotaru, Slavoniji.
Koliko utješno može biti to što neki dalmatinski gradovi, poput Metkovića, Imotskog, Solina, pružaju otpor negativnim demografskim trendovima, pa su lani imali veći broj živorođene djece od broja umrlih? Dakle, tri od četiri grada koja su lani imala pozitivan prirodni prirast su iz Dalmacije.
– To su izolirani primjeri. Ako pogledamo Solin, oni su kao lokalna zajednica dosta poduzimali, ne bih ulazio u detalje jer ih ne poznajem dovoljno. Međutim, treba voditi računa da se tu doseljavaju mlađi ljudi, što daje određenu dinamiku, a tako je s još nekoliko prigradskih naselja.
Uz to, u gradovima poput Solina vidimo i razvojni učinak Splita koji je blizu, ali je mladim ljudima manje prihvatljiv ako samo, primjerice, pogledamo cijene stambenog fonda. Za Imotski je vjerojatno od velike važnosti bilo probijanje tunela, odnosno bolja prometna povezanost, što sve jesu pozitivni pomaci. Pretpostavljam da tome pridonosi povezanost s bliskim teritorijem Hercegovine.
Međutim, problem je što imamo dobru prometnu povezanost, ali nemamo ljude jer su se oni već ranije iselili. Zato kažem, velika je odgovornost lokalne zajednice, koja mora puno, puno više voditi računa o svom opstanku. Oni moraju inicirati promjene, raditi pritisak na nositelje političke vlasti do vrha. Nažalost, vidimo da to u velikoj većini slučajeva izostaje.
Što pomislite kada pročitate kako u Dalmaciji samo ove školske godine čak 35 malih, područnih škola nije upisalo ni jednog prvašića, da je u proteklih desetak godina ugašeno 136 područnih i nekoliko matičnih škola u cijeloj Hrvatskoj, da smo izgubili gotovo 60 tisuća učenika?
– Kao netko tko se dugo godina bavi ovim problemima, čak i ako na to ne gledate emotivno, ne mogu reći ništa drugo nego da je to žalosno. Žalosna, tužna slika. Opet, vraćam se na to da tu glas treba podići lokalna zajednica i spasiti što se spasiti da. Neka naselja su nepovratno nestala, nemoguće ih je revitalizirati, ali negdje još ima potencijala, negdje se može razmišljati da se prostor uklopi u ukupni gospodarski razvoj. Pritom ne mislim na najam kuća za odmor u unutrašnjosti Dalmacije.
O čemu govorimo, o jednoj, dvije, tri obitelji – kako od toga mogu opstati drugi ljudi? To je kao odlazak u pustinju za odmor gdje će imućniji imati mir, evo, bit će ugoda jer nigdje okolo nema nikoga.
To moraju pratiti drugi kapaciteti, za čitav taj prostor mora postojati dugoročna strategija razvoja, jasno odrediti u što usmjeravati. Prisjetimo se kako se sedamdesetih godina prošlog stoljeća prvi put počela oblikovati politika za tada nedovoljno razvijene krajeve. I što je bio promašaj? Investiralo se u tome kraju u tekstilnu industriju, niske tehnološke razine, dijelom u poljoprivredne kombinate itd.
To je sve propalo jer nisu postojale visokoakumulativne djelatnosti koje stvaraju velike profite i razvijaju i druge djelatnosti. O tome treba voditi računa.
Treba li s optimizmom ili umjerenošću gledati na podatak da smo prošle godine imali pozitivan migracijski saldo, to jest više useljenih (57.972) nego iseljenih (46.287)? Tu stalno trebamo ponavljati činjenicu da obvezu prijavljivanja odlaska iz Hrvatske imaju samo osobe koje trajno odlaze, ali ne i privremeno.
– Tako je. No, ako pogledate taj pozitivan migracijski saldo, on je minoran u odnosu na sve podatke koji su nam dostupni o broju iseljenih, kada vidimo koliko sve malobrojniji naraštaji ulaze u obrazovni sustav i radnu dob, kada pogledamo prirodni prirast, onda zaista moramo ući u realne okvire i vidjeti koliko je to beznačajno.
Osim toga, ako pogledamo tko je među onima koji su se uselili, vidimo da je riječ o dijelu naših povratnika iz inozemstva koji se ovamo vraćaju u mirovinu. Tješiti se malim rastom useljenih naspram ogromnog negativnog migracijskog salda, to je zavaravanje i svojevrsni bijeg od stvarnosti.
U Hrvatsku se sve više doseljavaju radnici iz Nepala, Filipina, Indije. Koliko to može utjecati na strukturu stanovništva ili, recimo to tako, na poboljšanje demografskih trendova?
– Mi nemamo imigracijsku politiku na razini države, usklađenu s potrebama za radnom snagom. Ide se od mjeseca do mjeseca, od godine do godine prema tome koliko kojih radnika treba poslodavcima. To nije održivo u dugom roku.
To je samo “tamponiranje” problema. Te ljude ovdje ništa ne veže. Oni su ovdje u tranzitu, dok se ne adaptiraju, a onda odlaze prema visokorazvijenim europskim zemljama. Njihovu pokretljivost stimulira potraga za višim plaćama.
Osim toga, oni ovdje ne dolaze s obiteljima. Više sam puta isticao kako bi danas Hrvatskoj da bi se razvijala u punini u prostoru trebalo oko 300.000 mladih ljudi. Zbog toga sam doživio diskvalifikacije od ljudi, političara, koji ne razumiju problem i koji su me optuživali da ja hoću potjerati Hrvate pa oni odlaze.
Ne, naprotiv, govorimo o tome kako ih zadržati. Ali tek kada budemo oblikovali politiku zadržavanja vlastita stanovništva, onda možemo govoriti o politici privlačenja drugih te povratku onih koji su se netom iselili. Budimo realni, to su skupe politike, ali jeftinije od gubitka stanovništva.
Pretpostavljam da nam se u suprotnom sprema najcrnji scenarij. Projekcije Eurostata pokazuju da će Hrvatska do kraja 21. stoljeća pasti na 2,8 milijuna stanovnika, a vaše analize pokazuju kako ćemo već sredinom stoljeća biti negdje na oko 3,1 milijun.
– To su realne projekcije. Mi već sad znamo da ćemo sredinom stoljeća imati oko 697.000 ljudi manje u radnoj dobi, da ćemo imati još manje živorođenih, a time i manje djece u obrazovnom sustavu, da će broj starijih apsolutno i relativno rasti. To su problemi na koje treba računati i kojih moraju biti svjesne sve političke stranke koje se bore za preuzimanje vlasti.
Hrvatska je već sada praktički svedena na dvije regije, Zagreb te Split s ostatkom priobalja, a realna je opasnost da će depopulacijski procesi isprazniti i te prostore. Ne kažem da nada ne postoji, ali, ponavljam, tek kada se uspjeh neke politike bude gledao kroz uspjeh u rješavanju demografske politike, rodit će se i optimizam. Dotle i dalje tonemo u pesimizam.
Iduća godina bit će superizborna. Jeste li primijetili da je nekoj političkoj opciji demografija u fokusu interesa?
– Prema onome što sam dosad imao priliku pratiti, ne vidim da je taj problem dovoljno istaknut. Ako se i spomene, to je tek usput. Čini mi se da oni koji bi trebali ne prate demografsko stanje i demografsku budućnost države kojom žele upravljati. Već sam prije rekao kako nitko nije izgubio ni dobio izbore na demografskoj problematici.
Dok to ne bude jedan od važnih problema kojima se bave političke elite ili nositelji političke vlasti, dotle promjena neće biti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....