Alenku Baraču ponovno prijeti život na ulici. Grad Split prestao mu je plaćati najam nečega što je u njihovim papirima zavedeno kao stan, a kad će ponovno početi plaćati, ne zna se. Moguće nikad.
Sirotinje, kažu nam u Banovini, ima puno, a Alenko, tvrde, nije najgori slučaj. Pitamo ih tko je sastavio skalu siromaštva prema kojoj jedni upadaju na popis sirotih, a drugi s njega ispadaju, ali ne dobivamo odgovor. Tako je, kako je. Alenko Barač je ispao s popisa. Sad se sastavlja novi pa će se uskoro znati tko je veća sirotinja od koga. A do tada, krepaj Alenko. Ili spavaj na klupi. Ne bi ti bilo prvi put. Pokrij se Slobodnom Dalmacijom, koja te preko veze pokušava ugurati na listu kojoj ne pripadaš.
Ne šalimo se. Nimalo. Upravo to smo čuli u Gradu. Upravo tako nam je rečeno. Da preko veze pokušavamo Alenku Baraču srediti socijalni stan i da Alenko Barač, čovjek koji ne posjeduje ni pedlja zemlje, čak ni one najcrnje, nije dovoljno siromašan.
– Rekli su mi da se strpin do trećeg miseca, da bi se tad moglo znat jesan li proša – gorko će Alenko.
Prijavio se na natječaj za najveću splitsku sirotinju i sad čeka. Strepi da ne ostane ispod crte. A sluti da će ostati.
– Najteži slučajevi dobit će socijalni stan, i to prema novom pravilniku koji je upravo donesen i koji je najbolji u državi – decidirani su u Gradu.
Ne možemo vam, nažalost, prenijeti cijeli razgovor s Banovinom jer je bio neslužben, ali nam je jasno dano do znanja kako administracija gradonačelnika Ivice Puljka "neće pristati na medijske ucjene".
– Ne očekujte od Grada da na temelju novinskih članaka donosi odluke – poručeno nam je.
Rekosmo, prava šteta što ne možemo cijeli razgovor objaviti. Čuli smo, naime, i da Grad za svu sirotinju – oko 250 registriranih socijalnih slučajeva – nema novca. A novca nema jer "preko 80 posto proračuna ode na hladni pogon, na održavanje i plaće".
A čuli smo i da je "sramotno pričati o pojedinačnim slučajevima". I da pišući o Alenku Baraču otvaramo prostor pogodovanju.
Pokušali smo objasniti da se problem socijale ne može generalizirati, da se pisanjem o pojedinačnim slučajevima najbolje prokazuju mane sustava, da je svaka sudbina drukčija, da se ljudska tuga ne može izmjeriti, ni birokratizirati, ali sve je bilo uzalud.
Upućeni smo na koncu na Magdu Vrvilo, pročelnicu za socijalnu skrb, zdravstvenu zaštitu i demografiju, od koje ćemo, rečeno nam je, dobiti službeni odgovor o slučaju koji nas zanima. I dobili smo ga.
Upit smo poslali u jutarnjim satima srijede 20. listopada, a odgovor smo dobili u popodnevnim satima petka 22. listopada. Zamoljeni smo da se strpimo i oprostimo na kašnjenju zbog vrlo važne sjednice Gradskog vijeća. Prihvatili smo zamolbu i odgodili objavu teksta. Zbog ovog odgovora:
"Obavještavam vas kako Grad Split postupa u ovom slučaju kao i u svim drugima sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi i općim aktima Grada Splita."
Dakle, iscrpno i vrijedno čekanja. U potpisu Magda Vrvilo.
Na ponovljenu zamolbu da se očituje o konkretnom slučaju, do danas se nije javila. Tek nas u Gradu neslužbeno uvjeravaju da ne smiju o konkretnim slučajevima govoriti, da im to zakon brani. Argument kako Alenko Barač želi da se o njegovu slučaju govori i kako se o njemu govorilo i prije, nisu uvažili.
O Alenku smo prvi put pisali 2006. godine, kad je dobio nagradu Ponos Hrvatske. I tadašnji predsjednik Stjepan Mesić mu je stisnuo ruku. I fotografirali su se. Jer tko se ne bi fotografirao s beskućnikom koji je pred Caritasovom menzom našao torbu s 50.000 kuna i ni jednog trenutka nije pomislio zadržati je. Poput, recimo, supruge ondašnjega splitsko-dalmatinskog župana Ante Sanadera koja je te iste godine u garaži šoping-centra pronašla svežanj sa 68.000 eura. I spremila ga u prtljažnik vlastita automobila. I otišla na kavu.
Suprug gospođe Sanader, dopustite digresiju, u međuvremenu je postao potpredsjednik Hrvatskog sabora, a Alenko se i dalje nastavio hraniti u pučkoj kuhinji.
Drugi put smo o njemu pisali 2007. godine, kao branitelju koji živi u raspadajućoj kamp-kućici u Mornarevoj lučici. Naveli smo mu i ratni put, sve plakete i ordenja što ih je dobio. Naveli smo i da se ne žali, da ne kuka, ali, eto, da bi isto volio skućiti se. Prenoćiti koji put kao čovjek.
Pisali smo o Alenku i kad je 2011. godine, zahvaljujući udruzi Cro Unum koju vodi Dragan Primorac, dobio na korištenje stan u Varošu, u Kamenitoj. Tada su mu bile 63 godine i mislio je da će napokon otpočinuti. Da je njegovoj mizeriji došao kraj. Da će ostatak života na toplome i suhome provesti.
Idući put, četiri godine kasnije, sreli smo ga na brodu. Prijatelj, jer Alenko neprijatelja nema, dao mu ga je na korištenje. Zima je taman bila počela, bura se spuštala s Kozjaka, a on nas je dočekao na krmi, pod tendom, zamotan u deku. Spužva mu je bila postelja. Nekoliko mjeseci ranije morao se iseliti iz stana u Varošu jer ga Primorčeva udruga više nije mogla plaćati, a Grad se nikako nije mogao sjetiti svog obećanja da će preuzeti plaćanje na sebe.
Pisali smo tada opširno o Alenkovoj sudbini. I kako sve što ima stane u jednu vrećicu. Pisali smo kako mu se otac i majka nisu vjenčali i kako majka nije imala ništa pa je isto toliko i njemu nakon njezine smrti ostalo. Pisali smo i kako ima nešto manje od 2400 kuna vojne mirovine i kako zbog toga nije baš socijalni slučaj za prvu ligu. Nije gladan. Ima za paštetu. A on pola i mački daje, da ne kopa po kontejnerima.
Nakon toga smo dočekali i da Grad reagira. Jelena Hrgović, negdašnja dogradonačelnica, ispunila je obećanje. Prva i jedina. Alenko je prebačen na Pazdigrad, gdje je živio protekle četiri godine. Mirno, bez da je itko o njemu pisao. Sve do ovog ljeta, do krojenja novih lista.
– Prvo su me s Pazdigrada pribacili na Manuš, da bi mi u deveti misec rekli kako mi Grad više neće plaćat stan – govori Alenko.
Za listopad je sam nekako skucao novac za najamninu. Točnije, dao je cijelu penziju. A za hranu će se, kaže, snaći. Ako ništa drugo, ima udicu. Kad je lijepo vrijeme, bude i za mačke.
Prolazi mu i 73. godina. Odbrojava. A njemu se čini da se ne miče. Da ide ukrug. I da je kamp-kućica na Spinutu bila blagoslov, a ne prokletstvo.
– Nudili smo mi njemu smještaj, novu sobu, ali je on to odbio. Drugi, kad im nešto ponudiš, ne razmišljaju, odmah prihvate – govore nam u Gradu, ljuti su na Alenka, dosta im je njegovih medijskih manipulacija.
Zloupotreba medija bila je točna formulacija. Neslužbena, naravno. Uz poruku novinaru da svrati malo do Banovine, do odjela koji vodi Magda Vrvilo, pa da vidi što je prava socijala.
Pitamo Alenka zašto je odbio premještaj u novu sobu, a pravo pitanje Gradu i ne stižemo postaviti. Zašto ste mu ponudili novu sobu kad nova socijalna lista još nije sastavljena, zašto mu pogodujete?!
Uopće ne sumnjamo da ćemo odgovor – neslužbeni – dobiti čim ovaj članak bude objavljen.
Alenko, pak, priznaje da je odbio novi smještaj. Kaže da ni psima tamo nije mjesto i da on možda jest star i nikakav, ali da je još uvijek čovjek koji ima svoje dostojanstvo.
– To je neki čudni prostor u Križevoj kali. Odma kad uđete vidite zid na koji su naslonjene skale, onakve ka da se na brod penjete. I one vode do uske rupe u plafonu. Je, rupe, nemojte se čudit, ništa se ne vidi nego ta rupa. Kad san pita šta je to gori, rekli su mi da je to moja soba, a ja nisan moga virovat di mene, čovika od 73 godine, žele stavit, pa ja se više ni popet gori ne bi moga, a kamoli se kroz to provlačit – tvrdi Alenko.
Pitali smo Grad da nam pokažu taj prostor u Križevoj kali. Nisu htjeli. Rekli su neka nam pokaže Alenko, kad ionako sve njemu vjerujemo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....