Rijetkost je naići na tako kreativno i talentirano stvorenje poput Ozrena K. Glasera (37), skladatelja filmske i kazališne glazbe (i još puno toga) iz Samobora, kojemu je nesretni slučaj u djetinjstvu dobrano oštetio sluh, osjetilo prevažno za posao kojim se bavi, no to ga ni u čemu nije pokolebalo.
Dapače, čujni svijet ostao mu je u "sfumatu" i ne želi ga mijenjati, i to mu ne smeta u uspješnoj glazbeničkoj karijeri.
A pored glazbe, ovaj magistar komparativne književnosti ispisuje svoj umjetnički put na raznim područjima, poput glazbene i video produkcije, piše priče, za koje je i nagrađivan, pjeva, fotografira, izučava astronomiju i umjetnički je ravnatelj Međunarodnog festivala filmske glazbe, koji je pokrenuo prije osam godina.
Da i to spomenemo, Ozren je praunuk čuvenog hrvatskog nogometnog reprezentativca i trenera Franje Glasera, koji je prije Drugog svjetskog rata branio i za Hajduk, a igračku karijeru zaključio je u splitskom Mornaru.
Premda je filmska glazba ponešto zanemareno područje u svakodnevnom razgovoru o muzici i najčešće se svodi na "podlogu", ne treba ni objašnjavati koliko je važna.
– Možete li zamisliti film bez glazbe ili zvučne kulise? Tim prije, filmovi su nekoć, u doba nijemog filma, i bili "sama muzika", a bilo je takvih, i to vrlo uspješnih pokušaja i u suvremenoj kinematografiji. Filmska glazba apsolutno jest potpora, neki bi rekli sekundarna, međutim, film bez glazbe nije kompletan proizvod. Rijetki su sjajni filmovi koji su funkcionirali bez glazbe, poput "Plodova gnjeva" redatelja Johna Forda iz 1940. ili "Nema zemlje za starce" braće Cohen. Primjer druge krajnosti je francuski film Michela Hazanaviciusa "Umjetnik" iz 2011., koji je dobio Oscara kao nijemi film čiju zvučnu potporu čini glazba. Naravno da kao skladatelj i umjetnički ravnatelj festivala filmske glazbe govorim subjektivno, no prije svega sam obožavatelj i slušatelj filmske glazbe. Odrastao sam slušajući filmsku glazbu, a upravo kroz to aktivno analitičko slušanje stjecao sam teorijsko znanje o njoj.
'Titanic' kao okidač
Sjećate li se tog "klika"?
– Kako ne, kao šestogodišnjak sam gledao Disneyjevu "Fantaziju", gdje se kroz animaciju predstavljala klasična glazba, i to velikana poput Beethovena, Bacha, Čajkovskog... Tada nisam znao artikulirati ljubav prema glazbi, ali točno se sjećam fascinacije filmom, ali i glazbom koja je poslužila kao arhitektura filmske umjetnosti. Konačni okidač bio je "Titanic" iz 1997. Jamesa Camerona, s trinaest godina gledao sam premijeru kao pravi mladi filmofil, ali glazba me je navela da pomislim: čovječe, htio bih to raditi, dostići da se gledajući film čuje glazba koja će postići navalu emocija i drame koju je kod mene postigla muzika Jamesa Hornera iz tog filma.
Ponekad se dogodi da filmska glazba postane toliko popularna pa se "pretvori" u ton mobitela, kao što je doživjela tema Nina Rote iz "Kuma"?
– Puno je takvih primjera. Vangelisova glazba iz "Vatrenih kočija" jedna je od najpoznatijih tema, film je dobio Oscara za glazbu, a ljudi će je rijetko povezati s filmom. To je slučaj kad je glazba nadišla popularnost filma.
Više nisu potrebni veliki orkestri za skladanje filmske glazbe?
– Ne, tehnologija je omogućila da je dovoljan jedan kompjutor ili tablet s milijardu sampleova. Ali po mojem mišljenju – jer sam staromodan tip – to bi bila dehumanizacija kojoj još nismo dorasli, tako bismo izgubili sebe. Onda se događa da u filmovima ili kazalištima, pogotovo u našoj regiji, skladatelji gotovo da više nisu potrebni.
Jeste li zbog toga upisali MPA, školu glazbene produkcije i multimedije?
– Da, upisao sam audio inženjering i video produkciju jer se bavim i snimanjem spotova i filmova. Jer bez toga više ne možete. Mislim da je Enio Morricone bio zadnji skladatelj koji je odolijevao kompjutorima i sve je pisao rukom pa slao orkestrima. To više nije praktično, traži se brzina, a to je moguće jedino uz tehnologiju. Jedino kako se može djelomično oduprijeti tehnologiji jest kompromis.
Sad se izvlačite...
– Možda malo. Ali uistinu, nemam orkestar u radnoj sobi i nemam drugog izbora nego započeti na klaviru, a potom sve orkestrirati u kompjutoru.
Pitanje koje bi u nekoj drugoj prilici možda bilo pristojno izbjeći, ali s obzirom na posao kojim se bavite intrigantno je, a tiče se vašeg sluha.
– Dapače, i meni je interesantno o tome razgovarati. Riječ je trajnom i progresivnom oštećenju slušnih živaca i stanica u unutarnjem uhu zbog antibiotika koje su mi propisali zbog upale uha kad sam bio dijete. Taj je lijek nekoliko mjeseci nakon što sam ga primio bio zabranjen u Jugoslaviji i Europi. Kod malog djeteta je jako teško detektirati gubitak sluha, tako se i meni utvrdilo oštećenje tek kasnije, barem nakon pola godine, dok roditelji nisu shvatili da ne čujem. Trenutno mi je oštećenje sluha 64 posto na oba uha. Budući da sam odrastao u takvoj polutišini, prigušenosti zvukova, navikao sam, meni je to normalno.
Kako to izgleda, bolje reći, zvuči?
– Recimo, moram sugovornika gledati u lice da bih razumio svaku riječ. Nekad sam, posebno u školi, na faksu, na nekim važnim sastancima, nosio slušni aparatić. Tako donekle znam koji su postotci auditivne dimenzije normalnog sluha, znam da je riječ o bogatom spektru zvukova koji mi nisu dostupni bez aparatića. No, meni je to previše! Kad sam prvi put stavio aparatić sa šesnaest godina, prvi put sam čuo vlastite korake, ptice, žamor ljudi, kišu, vjetar... Bilo je fenomenalno, ali vrlo brzo me je zamorilo. Kao da ste puno vremena proveli u poluzamračenoj prostoriji, a onda ste naglo izišli na jarko sunce. Postaje prenaporno. Naučio sam se regulirati; primjerice, kad sam svirao u "Lisinskom", shvatio sam da prejako udaram po klaviru kako bih ja čuo, morao sam malo smanjiti doživljaj. I tako sada, bez aparatića, čujem samo ono što želim! Nije ni tako loše...
Tečaj kod susjeda
I pored toga, u glazbi ste autodidakt?
– Jedini tečaj koji sam pohađao bile su poduke gitare kod susjeda, koji je profesor glazbe. Kod kuće u Samoboru imao sam klavijature, a znao sam markirati iz gimnazije i potajice se uvući u Glazbenu školu kako bih vježbao na klaviru. I nikad nisam prestao učiti. Baš kao što je najveći skladatelj filmske glazbe John Williams i pored zasluženih pet Oscara rekao da učenje glazbe nikad ne prestaje.
A onda ste odabrali studij komparativne književnosti?
– Kao maturant sam birao između Muzičke akademije i filmske režije, ali me je obiteljski prijatelj Miro Gavran usmjerio na komparativnu, o kojoj nisam ni razmišljao. To se pokazalo najboljim studijem koji se može poželjeti upravo zbog širine; teatrologije, filmske umjetnosti, književnosti, a diplomirao sam opet s filmskom temom "Rascjepljenje ličnosti i psihoanaliza na primjeru filma 'Shutter Island'".
Kad su nastale vaše prve skladbe?
– Usudio bih se reći s pet, šest godina; listajući enciklopedije, čitao sam, ustvari pjevao taj tekst na izmišljene melodije. Kasnije sam žarko želio naučiti svirati neki instrument, na kraju su to bili gitara i klavir, da bih ideje iz glave pretočio u glazbu. Ako ćemo o točnoj godini, onda je to 2007., kad je nastao prvi album instrumentalne filmske glazbe. A, evo, u lipnju sam objavio i prvu autorsku pjesmu "Back in june", koja je ustvari skladana prije dvadeset godina, a dosad je čekala u ladici, i za nju sam snimio videospot u suradnji s iznimno dragom i talentiranom videografkinjom Mandom Matić.
Splitska vas publika možda ne poznaje dovoljno, ali jedan od najgledanijih hrvatskih dokumentaraca koji se bavi životom pomoraca i njihovih obitelji, "Modri kavez" autorice Brune Bajić, također ste popratili svojim skladbama?
– Te 2015. godine čitao sam članak o projektu "Modri kavez" i crowdfunding kampanji i privukao me je entuzijazam, strast i ljubav Brune Bajić, pa sam joj putem Facebooka poslao poruku: "Draga Bruna, ja sam Ozren, ovo, ono..."
I ponudio sam pomoć u glazbenom dijelu. Počeli smo se dopisivati, Bruna je poslušala moje skladbe, svidjelo joj se i poslao sam joj teme za film. Nekoliko mjeseci smo intenzivno komunicirali, a upoznali smo se tek na trajektu u splitskoj luci na premijeri filma. Tako je počelo prelijepo prijateljstvo s Brunom i njezinim roditeljima Žanom i Nenom, koje traje do danas pa sam i sada gost kod njih u Velome Varošu. A surađujemo i na Bruninu sljedećem dokumentarcu "Uvati me ako možeš", o paraolimpijcu Dinu Sinovčiću.
Govori se da razgovarate o suradnji sa splitskim teatrom?
– Čut će se, nadam se, još je rano. Dosad sam imao suradnju sa zagrebačkim HNK-om, Teatrom ITD i Kazalištem Trešnja, a bilo bi lijepo raditi i u Splitu.
Svemir kao nadahnuće
Pišete, uspješno?
– Volim poeziju i kratku proznu formu. Napisao sam tri kratke priče i sve tri su nagrađene i objavljene. Sada pišem roman, ali to je već puno kompleksniji pothvat koji će trajati neko vrijeme.
Volite astronomiju?
– Jako, to mi je hobi od djetinjstva, a kako vrijeme prolazi, postaje i prava strast. Prije dvadesetak godina pohađao sam Ljetnu školu astronomije na Korčuli, gdje smo osim promatranja noćnog neba svi imali i dodatna zanimanja. Tako sam se bavio izračunom Wolfovog relativnog broja, što je broj Sunčevih pjega i skupina Sunčevih pjega opaženih na površini Sunca u određenom razdoblju. Nakon što sam pogledao BBC-jev serijal "The Planets", stupio sam u kontakt s fizičarom i voditeljem Brianom Coxom, a pritom sam se poslužio lukavstvom pa sam iskoristio poznanstvo sa slovenskim skladateljem Anžeom Rozmanom, koji je radio muziku za tri epizode, a bio je gost našeg festivala. Cox mi je odgovorio i rado mi je objašnjavao sve što me zanima, poput otkrića crvenog supergiganta "Stephenson 2-28", najveće poznate zvijezde s procijenjenim radijusom oko 2150 puta većim od našeg Sunca. Svijet oko mene reflektira se u mojoj glazbi i u mojem životu, a svemir i astronomija neiscrpan su izvor nadahnuća i u filmskoj umjetnosti. To je naš, a i samo moj pogled prema gore, o čemu želim znati više.
Zaći ćemo u religiju?
– Možemo. Iako sam iz katoličke obitelji, sebe bih definirao kao nereligioznog vjernika. Nisam agnostik, niti netko tko sumnja u postojanje Boga, ali ne pripadam religijama. Više sam melankolik, otprilike poput Hermanna Hessea.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....