Jeste li vi, dragi čitatelji, prijatelji i slučajni prolaznici, primijetili da onaj koji prvi zaspe nekako jače hrče? Onaj drugi nema šanse nadglasati prvozaspijućeg iz jednostavnog razloga što ne može uopće doći u priliku zaspati. A prirodni je zakon da bez spavanja nema ni hrkanja. U mome malom, skromnom domaćinstvu živimo samo nas dvoje, Zakoniti i ja, odnosno brzozaspijući i sporozaspijuća što, po znanstveno dokazanim činjenicama, znači da je istodobno riječ i o lakobudećoj i teškobudećoj osobnosti. Brzozaspijuća osoba, a to je Zakoniti, je lakobudeća osoba.
On može u pet minuta i zaspati i probuditi se kao da ništa nije bilo dok ja... Meni treba barem dvadeset minuta da utvrdim san, ali me nakon toga ni topovi s Navaronea ne mogu probuditi. U slučaju da me ipak probude, međutim, probudim se mrzovoljna, zgužvana i potresena činjenicom da moram izgubiti dodatnih dvadeset minuta ne bih li ponovo zaspala.
Hrkačka artiljerija
Topovi s Navaronea, međutim, sve me češće bude što pripisujem prirodnom procesu starenja koji, kao što tanji kosu, nokte i kožu, tako tanji i san vremešnih dama. S druge strane, brzozaspijući, tojest Zakoniti, kako stari, tako nekim čudnim i meni još neshvatljivim stjecajem okolnosti, raspolaže sa sve gromkijom hrkačkom artiljerijom.
To nisu više čak ni topovi, to su kola svetog Ilije koja grme i tutnje i općenito proizvode takvu buku da slika koja nam visi iznad uzglavlja upada s njim u rezonanciju. Da je to barem ujednačena kanonada, ono, grmi pa neka grmi, nego to udara na mahove kojima nemoš da si božji uhvatiti nikakav smisao niti ritam. Slika iznad naših glava predstavlja nekakvo golemo – metar sa metar! – stilizirano gnijezdo i pitanje je dana, tojest noći, kad će nas to gnijezdo, poklopiti.
Iz noći u noć zamišljam katastrofični scenario u kojem ja – ne on, ne brinite, njemu se garant ništa neće desiti, a ako mu se i desi, sam je kriv! – završavam oblivena krvlju jerbo me je staklo sa slike izrezalo do neprepoznatljivosti. Možda i usmrtilo... Teško da bi Zakonitom itko povjerovao kako mi nije osobno i vlastoručno izmesario facu pa bi, kao da vidim četu brkatih inspektora kako mu stavljaju lisičine, bio makar na neko vrijeme pritvoren, a možda, tko zna, i osuđen radi pokušaja ubojstva. Ili ubojstva...
Draži bi mi ipak bio pokušaj ubojstva, koliko god morala trpiti bolove dok me rekonstruiraju tako da zasličim na Emmu Stone s fantastičnom kratkom frizurom s kojom se pojavila na dodjeli Zlatnih globusa. Zamislite, ja utegnuta i ljepuškasta kao Emma, a on iza brave. Bože, šta bih se slatko naspavala!
Međutim, što bi rekli stari Latini, nijedno pravilo bez izuzetka! Prije nekoliko dana, valjda od blagdanskog iscrpljenja, zakunjam ja već oko deset navečer. Glava mi pada! On kao zec, budan kao neprijatelj koji nikad ne spava... Prati informativni program vozeći paralel slalom kroz nekoliko televizija s nacionalnom koncesijom što, dakako, doprinosi i mome narkoleptičnom raspoloženju. Dosadno, brate!
Nešto struže
- Aj leći – veli on – Viš‘ da si krepana!
- Ma nisam – kažem ja – Još ću odgledati Brokenwoodske misterije...
- Ma koje misterije? –kaže on – Pa to ti traje skoro dva sata, nema šanse da i špicu odgledaš...
Šta ću, čovjek je u pravu. Pokupim se ja s lica mjesta i odoh u krevet. Divotica! Mir i tišina... Spavam ja tako, spavam, kadli... Nešto struže. Ništa, baš me briga šta struže, imam ja pametnijeg posla nego rješavati misterije koje nisu čak ni brokenwoodske. Spavam dalje. Ono struže li, struže. Krči nešto, ko neki mikser koji se pokvario muteći fil za princes krafne... Otvorim oči.
- Pa dokle, majkumu – pomislim poluglasno – Šta je ovo?
Ono ništa. Muk i tišina. Da nisam sanjala neku krčaonicu? Njegovo mjesto s druge strane kreveta i dalje zjapi prazno. Sanjala sam, garant. Ajmo dalje... Okreni se, prevrni se, uhvatim spasonosni konopac sna i spavam dalje. Spavam, spavam... Ono opet! Zvuk motorne pile kakvu je onomad imao moj pokojni ćaća koju je, u naletu naivnosti, posudio jednom bivšem susjedu, a susjed je nikad nije vratio, čak ni kad se preselio. Krči, kašlje, škripi... Otvorim oči. Sjednem u postelji. Ništa! Tišina. Ustanem...
- Jel ti tu nešto krčiš? – upitam Zakonitog koji me pogleda unezvijereno. Na ekranu neki likovi mudroslove o politici i izborima i društvenoj stvarnosti...Bože sačuvaj!
- Šta ti je? – upita on s notom zabrinutosti u glasu.
- Kako šta mi je? – obrecnem se ja – Jel ti tu nešto krčiš? Jel televizija krči?
- Pojma nemam o čemu govoriš – reče on – Sanjala si nešto, sto posto. Aj leći, bogati, kosa ti izgleda kao u Bubimira. A bogme i oči...
Parna lokomotiva
Šta ću, vratim se u postelju. Okreni se, prevrni se... Na jedvite jade uspijem uhvatiti tračak sna. Tanki, fini končić sna koji me drži u plićaku spavanja, gotovo u nekoj ugodnoj polubudnosti. Sanjam da sam u lokomotivi i to parnoj lokomotivi u kakvoj me je jednom pokojni stari vozio. Moj je stari bio strojovođa, a ja sam toliko stara da sam ne samo bila svjedok nego i suvozač parnjače, pa ti vidi, kume moj, koji sam ja retro primjerak ljudske vrste... U snu, gledam svoga starog iz profila i oblije me osjećaj sreće i ponosa što sam kćer takvog moćnog čovjeka. Koji vozi lokomotivu, ej... Lokomotiva, naravski, baš kao u onoj pjesmi Vladimira Nazora iz lektire, ‘Puše, stenje, zviždi, juri, po gvozdenoj stazi toj. Što je tjera? Tko je vodi, pa joj naglo viče - stoj!‘ U snu, moj mi otac nešto govori, ali ga ne čujem od buke... Samo mu se djetinje radosno smijuljim. ‘Okreni se‘, čujem oca. ‘Okreni se, bogati!‘
-Šta? – promrmljam iz dubine lokomotive.
-Pa okreni se, bogati – viče Zakoniti – Hrčeš kao konj!
-Ja?! – u tren sam opet budna, s blagim osjećajem gubitka prekinutog sna – Ja hrčem?! Jesi li ti normalan?
-Normalan i budan – reče on snervano – I ovo gnijezdo iznad nas se trese od tebe!
-Nisi normalan – rekoh i okrenem se na bok demonstrativno.
Sutradan sam sliku premjestila na drugi zid. Kad malo bolje razmislim, neš‘ ti Emme Stone!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....