VIDEO SPECIJAL

Ponovno otvorena legendarna gostionica s tradicijom preko 80 godina, lokalci oduševljeni spizom

U srcu starog grada Korčule ponovno je otvorena legenadarna gostionica - restoran Planjak.

Veličanstvena televizijska serija "Naše malo misto", nastala u radionici Lepe i Miljenka Smoje, opisuje život u malim urbanim dalmatinskim sredinama kakav je nekoć bio. Smoje je ispričao dnevna događanja koja su se zbivala na obali, uz genijalnu univerzalnost lokacije, pa naše malo misto može biti bilo koji grad, kotor, općina ili škoj. I tu počinje naša priča jer ako pitate Korčulane, i njihov je otok naše malo misto, a kakvo bi to bilo misto bez gostionice, konobe ili restorana. A upravo se u gradu Korčuli nedavno desio velik preokret: ponovno se otvorila kultna gostionica Planjak koja je oblikovala život grada, nekada, ali i sada.

image
Tom Dubravec/ Cropix/Cropix

Tridesetih godina prošlog stoljeća grad Korčula je izgledao malo drugačije nego danas. Grad je bio smješten unutar zidina, dok su se u samoj blizini zidova Staroga grada nalazila polja (na mjestu tvrđave Arsenal), uzgajale su se kokoši, postojala je klaonica uz samu obalu na istočnoj strani, a kupovalo se u dućanu na "kartu" - zapisivalo se što si uzeo i čekalo da se račun podmiri. Tih se godina i turizam razvijao, pa je postojala potreba da se negdje nešto i prezalogaji, pa se uz penzione, Hotel De La Ville i još pokoji objekt otvorila i gostionica Golub, preteča današnjeg Planjaka. Pjero Lozica je u samome današnjem centru grada, na Plokati, otvorio restoran. Dao je nasuti dio današnje istočne rive kako bi objekt imao dvije terase. Odmah po otvorenju Golub je dobio kultni status, tu se išlo marendavati u jutarnjim satima, u posebnim prilikama se svečano "obidovalo", a mlađarija se zaljubljivala - sve je počinjalo i završavalo tamo.

image
Arhivska Fotografija/
image
Arhivska Fotografija/

Kako govori Vinka Damjanović (iz loze Lozica), pranona Jela Bonačić zaljubila se u Antu Lozicu, počeli su se družiti i rodilo se dite, Roza. Nikako da se vjenčaju, pa je Jela jednoga dana odlučila taj problem riješiti te je Anti stavila nož pod grlo i kazala mu da će ga "zabehejit", kako bi rekli Korčulani. Uslijedilo je vjenčanje i rodilo im se još mnoštvo djece. Kasnije se Jela školovala u Trstu za babicu.

"U ta je doba biti babica značilo da ćeš biti bogat. Kad bi se rodilo dite u nekoj bogatijoj obitelji, babicu je čekala nagrada, dukat ili dva koji bi se stavio u vodu u 'lavamonu' za oprati ruke. Jela je bila poduzetna i svako je svoje dijete zbrinula, a dundu Pjeru je dala solde za Golub, današnji Planjak", govori Vinka. Budući da su bili velika obitelj, svi su Pjerinu pomagali, a kako su godine prolazile, promijenio se i sistem, i Golub je nacionaliziran (pedesetih godina prošlog stoljeća). Preuzelo ga je hotelsko poduzeće, tadašnji Hober, isplativši određenu naknadu koja je bila vrlo skromna. Pjero je bio iskreno tužan zbog gubitka prostora i male naknade.

image
Tom Dubravec/ Cropix/Cropix
image
Tom Dubravec/ Cropix/Cropix

Prema drugoj, neprovjerenoj priči, da bi se gubitak prostora nekako umanjio, postignut je i dodatni kompromis, pa je cijela mnogobrojna obitelj dva dana od jutra do mraka jela i pila na državni račun. Restauracija Golub mijenja ime u Planjak (prema otočiću u škojima oko Korčule) i počinje nova povijest, koja mu je pribavila legendarni status. U međuvremenu se hotelsko poduzeće privatiziralo, restoran je gubio na ugledu, a počeli su ga u širokom luku zaobilaziti i lokalci, sve dok nije prije dvije godine prodan brodskoj kompaniji Korkyra Shipping.

U povodu ponovnog otvorenja, kultnog Planjaka nedavno se na društvenim mrežama prisjetila Korčulanka Vanja Vilović: - U Planjaku je počinjalo i završavalo sve. Kad se hodilo u škoje, pogotovo prin nego su se ukazali kafići, prvo se hodilo na kafu i dogovor u Planjak di se čapava zalet, a onda u niku uru partenca, barkon put škoje. Kad se vraćalo iz škoja, opet ista pisma obavezno se 'svratilo' u Planjak i ostajalo uz jiće i piće do kasnih noćnih uri. To je bi redoviti litnjonedjeljni raspored, bila to obična nedija, praznik, oli bog mu da pokoj, Dan ribara na Badiji. Čini mi se sad ćut gromoglasno pivanje iz Planjaka i kad bi se stvorila takva atmosfera ni bilo ni lako poć doma. Meni pogotovo, uvik san hodila tamo di je šušur. A doma su slidili muzuni, fote i pjuske, pogoto onda za nas mladje. Di si bila, kako te ni sram, vidi kako vonjaš, opet si fumala, što nisi došla s braćom itd. Pjesmarica uvik ista. Planjak je bi, recimo, jedan narodni tinel - dnevni boravak.

image
Tom Dubravec/ Cropix/Cropix

Jedna od legendi grada Korčule, Ivo Tedeschi, nekadašnji direktor hotelskog poduzeća i ronilac, govori da je Planjak bio "misto gdje si otišao popit žmul, dva, bacit na karte", ali uvijek se znalo zakomplicirat - pa bi gospođe slale dicu da obavijeste muški dio obitelji da je vrijeme za poć doma - "nikad nismo odmah krenuli, nego bi malo još proćakulali, da se pjat od juve malo prohladi", gotovo s ponosom govori Tedeschi. Posebno je bilo zanimljivo da gospođe nisu išle po muževe u gostionice, jer je to bila prevelika sramota. Kamaradi od druženja bi istog uzeli u đir i ne bi mu dali mira - ali tu su se gospođe dosjetile pa bi se njih par znalo skupit i doći u Planjak - kompromisno rješenje jer nitko od "krivaca" nije mogao upirati prstom u onog drugog i rugati mu se da je papučar.

Recept: Morski pas na poparu

image
Tom Dubravec/ Cropix/Cropix

Današnji Planjak nije se uređenjem pretjerano promijenio. Malo je osvježen, vraća se stara terasa pokrivena lozom, uz neizostavni roštilj i stup ispred šanka. Taj stup može pričati razne priče, sve je vidio i doživio, a legende kažu da bi se tkogod koji put znao i zabiti u njega, obraćajući mu se: "Skužajte, nisam vas vidio". Često se naslanjalo na stup da se oda počast prijateljima koji su brodili na dalekim morima. A stup ima i posebnu poziciju, jer ako se namjestite negdje na 210 stupnjeva, nitko vas ne može vidjeti s desnoga prozora od lokala - uobičajene špijunke gospođa. Tu je činjenicu svojedobno posebno iskorištavao jedan vozač autoprijevoza jer se znao tu pozicionirati kako ga žena ne bi vidjela (a ona je radila točno preko puta u nekadašnjem SDK, pandanu današnje Fine).

Recept: Juneći šniceli u šugu

image
Tom Dubravec/ Cropix/Cropix

Ima tu raznih anegdota, ali jedna od najoriginalnijih pripada velikom umjetniku i bonvivanu (kojega nećemo imenovati), a otprilike govori da je njegova supruga poslala dite da ode po oca, kći je ušla sramežljivo u Planjak te rekla da je vrime obida i da ga svi čekaju. Pred njim je bila boca crnog vina naziva Moreška te je kćeri odgovorio: "Reci materi da gledam Morešku, pa ću doći kad završi..." Tvrtka Korkyra Shipping otkupila je prostor s namjerom da obnovi tradiciju i vrati mu staru slavu. Prvi pokušaj najma nije baš uspio, ali se ove jeseni Planjaka prihvatio Ivo Onofri zvani Pule. A on je posebna priča.

Puletov otac, također poznat pod nadimkom Pule, krajem osamdesetih godina otvorio je malu točionicu (odnosno njegova gospođa s prijateljicom Nadom) gdje su se skupljali korčulanski seniori, bonkulovići i općenito ekipa od spize i guštanja u životu. Došlo bi se ujutro, možda pojeo neki bokun pancete da se može popiti čaša, dvije vina ili pivo. Pule senior je bio odličan zabavljač i organizator druženja, a njegova bi gospođa, vrsna meštrica od kužinavanja, znala "digod učinit marendin, kojim bi počastila ekipu", govori nam Pule mlađi, te nastavlja: "Ma to je bila super ekipa, pjevalo se, jelo, pilo, ali nažalost većine ih danas nema, samo su nam ostala sjećanja i tradicija. Stoga sam se i ja bacio u ugostiteljske vode, otvorivši restoran Radiona, preko puta KPK (Korčulanskog plivačkog kluba - svojedobno osvajača kupa u vaterpolu) i počeo kuhati marendine, stavio sam dvije bačve ispred ulaza - opet se ekipa počela skupljati, seniori najranije, potom KPK-aši i onda naša generacija (35-40 godina).

Gulaš od hobotnice s domaćim njokima

image
Tom Dubravec/ Cropix/Cropix

Uvijek se taj Planjak spominjao u našim pričama, kao mjesto koje nas je sve okupljalo, jer nakon što bi ekipa bila kod Puleta u vinariji, prebacili bi se na Plokatu i nastavljalo bi se s guštanjem. To je bio jedan od motiva da vratim i nastavim tradiciju. Preuzeo sam Planjak. Malo smo ga dotjerali i krenuli - telefoni, poruke i odobravanja Korčulana bili su velika podrška kada smo otvorili. Na prvu ti je drago, a onda shvatiš da je voditi bivši Golub velika obaveza, jer Korčula je sastavljena od četiri ikone, a to su KPK, Moreška, Bratovština i Planjak. Bio sam 20 godina u KPK-u, 15 godina u klapi, a i dan-danas sam član Moreške, pa je prirodno da su uz povijest naše obitelji i moja poznanstva svi počeli ponovno navraćati u restoran. Nismo izmišljali toplu vodu, nego smo otvorili libre i počeli kuhati marendine, a navečer se znaju zapaliti i gradela. Naš je cilj da naši Korčulani budu zadovoljni, jer ozbiljno su oni zeznuti, da ne upotrijebim neku drugu riječ. Bonkulovići koji kužinaju svaki dan doma i meštri su od posla. Pa ako kreneš muljati, odmah te skuže.”

Recept: Srdele na špicu s blitvom na fažol i zelje na tabak

image
Tom Dubravec/ Cropix/Cropix
image
Tom Dubravec/ Cropix/Cropix
image
Tom Dubravec/ Cropix/Cropix

Uvijek ista floskula da restorani žele imati domaće namirnice i slično kod Ive nisu samo priča jer nam je pokazao poprilično veliko polje u Žrnovu gdje uzgaja tikvice, pome, kukumare i drugo povrće. U današnjeg Planjaka, kao i nekad, od rane zore kreće kažin (govorimo o zimskom dobu na otoku), pije se kava, pelinkovac, netko rakijicu, a bira je obavezna. Kreću marendini, zapravo pravi ručak, pun je restoran i oko dva-tri već je sve nestalo. Vikendom dolaze obitelji na ručak, ili se navečer ode na svečaniji izlazak. U prostoru je i piano, pa se zna zasvirati, zabalati i zapjevati. Posebno veseli da Ivo Onofri ne planira mijenjati, očito, dobru filozofiju prošlosti - preko dana marendini, oko obida gradele koje će raditi cijeli dan, te dobar pršut, sir i vino. Pothvat u koji su se tu upustili donio je i još jednu novu dimenziju Korčuli, jer grad više nije pust u tri sata popodne, nego se stalno događa neki šušur. Budući da je otočki grad živnuo, ujedno je potaknuo i druge objekte da se odvaže raditi zimi - pa tako, barem koliko je nama poznato, Korčula je, i kao otok i kao grad, jedina s naše strane Jadrana gdje u zimskom razdoblju radi desetak restorana.

Recept: Tingul od kokoše

image

SPECIJAL_Dobra Hrana
Korcula, 250322.
Konoba Planjak u Korculi mjesto je gdje se Korculani okupljaju na domacoj marendi, druzenju i casi vina preko 80g godina.
Foto: Tom Dubravec/CROPIX

Tom Dubravec/ Cropix/Cropix

Svakako ih treba spomenuti: Maha bar služi male zalogaje svaki dan, Wine Bar Lole je specijaliziran za dalmatinski tapas i vinske kapljice, pizzu možete pojesti u Stepa i Leuta, ili je naručiti u Servantesa, a na azijski fusion skoknuti u Silk. Neku od marendi možete pojesti čak i u shopping centru, a u mjestu Žrnovu, koje je sastavni dio grada, radi konoba Pinjac i Atrij. Po dogovoru otvorit će se EKO-Škoj i Maslina koja više gravitira Lumbardi. I hotel Korčula u samom centru na zapadnoj obali ovih je dana otvorio vrata nakon zimske pauze. Iskoristivši zimsko doba, okupirali smo Planjak i krenulo se kužinavati po domaći, od morskoga psa na poparu, kupusa na tabak, blitve s fažolom i srdelama na špicu s gradela, kokošji tingul s palentom, sočiva s pancetom, hobotnicu na gulaš s domaćim njokima i šnicele u toću s pire krumpirom.

Recept: Sočivo na žlicu

Draga i srdačna šefica kuhinje Renata Cukrov, podrijetlom sa Zlarina, rado je s nama podijelila recepte. Grad Korčula zimi nije više još jedno otočko mjesto koje robuje marčanim burama i dosadnom jugu, nego postaje gastronomska oaza za svih 365 dana u godini. I to zahvaljujući Puletu, Planjaku i drugim ugostiteljskim objektima. Čini se da smo pronašli “naše malo misto”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 03:07