Kada smo se ovog ljeta zaputili u Trogir posjetiti Frankicu Uljević, koja je u sklopu tradicionalnog natječaja za izbor najljepše okućnice, u organizaciji Turističke zajednice, osvojila prvo mjesto u kategoriji "Balkon i prozor", ostali smo oduševljeni divnim prizorom ozelenjenih skalina na kamenoj kući staroj 600 godina.
Tada smo samo nakratko škicnuli u interijer s obećanjem da ćemo se vratiti, jer smo osjećali da priča Frankice i njezina supruga Vedrana zaslužuje nastavak. Oni su se, naime, upustili u dugotrajan projekt restauracije kuće koja je zaštićena kao kulturno dobro. Smještena je uz tihu, slijepu ulicu, koja se otvara prema staroj gradskoj jezgri, u neposrednoj blizini Kuće bana Berislavića, što je čini nezaobilaznom postajom za sve turiste koji obilaze stari grad. Osim toga, riječ je o jednoj od rijetkih samostojećih kuća, i to na osunčanoj, najvišoj točki Trogira. Sve to privuklo je i supružnike Guteša, koji su je kupili 1986. godine od tadašnjih vlasnika.
- Kuća je dugo stajala zapuštena, a onda smo prije četiri godine pristupili obnovi pod strogim nadzorom konzervatorskog odjela, poštujući sve njihove odluke i primjedbe. Sve to zakompliciralo je obnovu, imamo dokumentaciju "metar visine", ali drugačije nije moglo. Konzervatorica je svaki dan bila u nadzoru, nije dozvolila odstupanja, čak me uvjetovala u nekim situacijama koje sam mimo svoje volje morao prihvatiti - prepričava Vedran Guteša.
Dodaje kako je imao sreću i mogućnost "naletjeti" na čovjeka koji je izvodio obnove starih kuća s licencom nadležnog ministarstva za rad na kulturnim dobrima jer je, ističe, bez takvih majstora nemoguće krenuti u jedan takav projekt. On je sanirao zidove i doveo kuću do roh-bau faze, a zatim su počeli s uređenjem interijera.
- U kući smo porušili sve osim izvornih kamenih zidova. S unutarnje i vanjske strane oko kamena je očišćena fuga, a zatim je u zidove debljine 80 centimetara injektirano 18 kubika specijalne smjese, jer je kuća statički bila ruinirana, u njoj se nije živjelo od 1950. godine. Sagrađeni su novi betonski temelji, postavljen je novi krov, provedene su nove instalacije, postavljeni drveni podovi... - nabraja.
Kuća je ukupne površine 90 kvadrata, a sastoji se od poslovnog prostora i stambenog dijela - dvoetažnog apartmana površine 70-ak kvadrata, s galerijom. Samo uređenje apartmana, kaže Frankica, počelo je od dvije fotelje, a nastavilo se s kuhinjom. Radilo se po fazama jer su s projektom započeli uoči pandemije koronavirusa, a taman kad su postavili novi krov, počela je karantena, što je prolongiralo cijeli proces. Vrijeme su "gubili" i na traženje majstora koje su, kako kaže Vedran, plaćali u zlatu.
- Meštra za kuhinju tražili smo osam mjeseci, to je morala biti osoba koja je stvarni stolar, a ne priučeni. Kuhinja je morala biti rađena po mjeri i prilagođena zidu koji nije pravocrtan. Namještaj i elemente nismo mogli jednostavno kupiti u trgovini, sve je moralo biti prekrojeno zbog kamenih zidova. Nismo ih mogli oblagati; ovo nije bila plemićka kuća, nego kuća poljoprivrednika i težaka, a to se vidi po zidanom kamenu koji nije klesan, kako su to radili imućni ljudi u to vrijeme. Gore, gdje je danas galerija, bila je kuhinja, zato je zid crn... - kaže Vedran.
Cijela restauracija s uređenjem interijera bila je poseban izazov, od same izvedbe do cijene.
- Meštri koji su dolazili morali su mi dati određene garancije i prihvatiti moje primjedbe, s obzirom na to da sam tehničke struke, tako da je bilo i manjih "sukoba". Morate znati da je u takvim projektima rad skuplji 20 posto, jer se materijal morao na ruke donijeti i odnijeti, a i zidovi su neravni. Od Grada Trogira dobio sam jedino "povlasticu" da mogu mjesec dana imati gratis skelu jer je bila na javnoj površini. Uzmimo za primjer kupaonicu, majstor je materijal prenosio rukama, i sve to naplatio, a problem je bio i s postavljanjem pločica u obliku saća... Samo su za kupaonicu, sa sanitarijama i uređajima, bila potrebna znatna sredstva - priznaje Vedran.
Budući da su ekološki nastrojeni, ideja je bila da u interijeru prevladavaju neutralne, zemljane nijanse i prirodni materijali, bez sintetike. Cijeli je prostor u kombinaciji starog i novog, a ističu se alt deutsch komadi iz 18. stoljeća.
- U kući nisam našao nikakav komad namještaja, nikakav trag civilizacije. Duže vrijeme zabavljali smo se u potrazi za detaljima, bilo je mukotrpno, obilazili smo second hand prodavače, restauratore... Bili smo kod Dominika Šoštarića u Sesvetama, prošli smo velik dio Hrvatske u potrazi za namještajem, od Paga, Omiša, Kaštela, Sinja... Nešto smo kupovali pa naknadno shvatili da nam ne odgovara, pa smo prodavali i kupovali druge komade, pazeći i na to da nema nametnika, jer su to stare stvari... - prepričava.
Zanimljivi su i dekorativni detalji posvećeni obitelji: na zidu se nalaze stare stolarske ručne blanje - alat koji je nekad koristio Vedranov otac, brodograditelj u drvu, dok se iznad kreveta mogu vidjeti "slike" - uokvireni ručni radovi na jastučnicama i plahtama Vedranove majke, koje su izrađivale trogirske koludrice iz samostana sv. Nikole u Trogiru.
Kuću za odmor nazvali su Morski brk, po konopu koji se ručno plete i postavlja na brod, a inspiraciju su pronašli u nautici, gdje oboje rade već 40 godina.
- Nismo htjeli stereotipe, personalizirali smo prostor. Ovo je naša "penzija", imali smo sreće i mogućnost da sačuvamo dio hrvatske baštine te gostima ponudimo autohtoni doživljaj - zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....