Velika Britanija je bolesna

Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje

© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.

Britanski politički sustav s vremena na vrijeme oboli. Od 1960-ih bio je poznat kao „bolesnik Europe“ jer je zaostajao za svojim kontinentalnim susjedima. U 1970-ima patio je od „britanske bolesti“, kada su stagnacija i manični sindikati bacili zemlju na koljena. Danas je aktualna nova bolest: „affluenza“. Britanija sada ima obveze i očekivanja kakve imaju imućne zemlje, ali u stvarnosti je manje bogata nego što misli da jest.

„Affluenza“ (op. a. kovanica engleskih riječi affluence, koja znači bogatstvo/izobilje, i influenza, koja pak znači gripa, a prevodi se kao „bolest izobilja“ ili „bogataška gripa“) pogađa sve političke strane. Najglasniji zagovornici ideje da je Britanija jako bogata često dolaze s ljevice. Ondje se gotovo svako novo obećanje o većoj državnoj potrošnji opravdava tvrdnjom da je Britanija „šesta najbogatija ekonomija na svijetu“ – pa se zato, navodno, uvijek može trošiti još više.

Nacionalni zdravstveni sustav uvijek može dobiti više novca; socijalna davanja se uvijek mogu povećati, no kao argument to je apsurdno. Malo tko prihvaća da bi primjerice Indija koja je peta najveća ekonomija na svijetu, trebala imati izdašniju socijalnu državu od Britanije. Brojka koja je važna jest dohodak po stanovniku. Po tom kriteriju Britanija je siromašnija od svojih bliskih susjeda. Prvi korak u liječenju affluenze? Trebalo bi zamijeniti tvrdnju „šesta najbogatija ekonomija na svijetu“ s nekom poput „značajno je siromašnija od Belgije“.

Ogromne greške

Nova britanska bolest uzrok je ogromnih grešaka. Brexit je bio odluka nacije pogođene affluenzom. Upozorenja da će zemlju učiniti siromašnijom pokazala su se točnima. Nije da birači nisu vjerovali tim upozorenjima; nego ih jednostavno nije bilo briga. Bogatstvo dovodi do one vrste nepažnje o kojoj je F. Scott Fitzgerald pisao u Velikom Gatsbyju, stvarajući ljude koji su „razbijali stvari… a zatim se povlačili natrag u svoj svijet novca“. Affluenza stvara osjećaj sigurnosti i slobode u odlučivanju, ali bez stvarnog novca koji bi ublažio posljedice loših odluka. Britanija je nakon izlaska iz EU-a postala siromašnija, umjesto da je postala sretnija kako su neki vjerovali.

Na pomolu je golemi zaokret u tri najveće europske sile

Budući da birači Britaniju doživljavaju kao neizmjerno bogatu zemlju, oni s oduševljenjem podržavaju trajnu državnu potrošnju i to bez puno razmišljanja. „Trostruka garancija“ znači da državna mirovina svake godine mora rasti – i to prema onoj stopi koja je najviša među inflacijom, rastom plaća ili 2,5%. Iako je uvedena tek 2010. godine, postala je standard o kojem se ne raspravlja.

Trenutačno državna mirovina iznosi 12.000 funti (13.800 eura) godišnje. Prema think tanku Centre for British Progress mirovina bi do 2070. trebala iznositi oko 30.000 funti u današnjem novcu. Za njezine zagovaratelje, trostruka garancija je cijena civiliziranog društva. Za kritičare, ona vodi javnu potrošnju neodrživim putem.

Bolest pogađa čak i državne sektor gdje bi vlada trebala biti najrealističnija. Affluenza je u samom središtu britanske obrambene politike, koja još uvijek ne može odlučiti želi li igrati globalnu ulogu. Vojni zadaci i obećanja sve se više gomilaju, ali novca za njihovo ispunjavanje nema dovoljno. Unatoč tome, Sir Keir Starmer obećava da će u sljedećem sazivu parlamenta povećati vojnu potrošnju na 3% BDP-a. Tako danas britanski nosač zrakoplova mirno plovi kroz Singapurski tjesnac, dok u Europi izbijaju kopneni ratovi, a ruski brodovi odlučuju koje podmorske kablove presjeći u Sjevernom moru.

Grijesi prošlosti

Golemi jednokratni čekovi ispisuju se bez razmišljanja, poput bogataša koji nudi kreditnu karticu prije nego što uopće pogleda račun. Britanija se trenutačno iskupljuje za golem grijeh u kojem je 30.000 odraslih i djece zaraženo bolestima od hepatitisa C do HIV-a i isplaćuje im 12 milijardi funti odštete. No kolika je „tržišna cijena“ za to da se djetetu slučajno prenese HIV? Odgovor nije jasan – najbolje je prihvatiti ono što je odlučio sud. Iako je to više od onoga što su druge zemlje ponudile, u Britaniji se na takva teška pitanja često ne osvrće. Zašto? Jer se smatra da bogata zemlja sve probleme može jednostavno riješiti novcem.

Ovo su ekonomski najuspješnije države u 2025.; u top 10 je i Slovenija

Affluenza može dovesti do „inflacije životnog stila“. Troškovi britanske infrastrukture među najvišima su na svijetu. Kapitalni proračuni možda su desetljećima bili ograničeni, ali nekako se čini da se uvijek gradi samo luksuzna infrastruktura.

Problemi s projektom HS2, brzom željezničkom prugom London–Birmingham, koja bi trebala povezivati London s Birminghamom i dalje sa sjeverom Engleske, a čiji je cilj bio skratiti vrijeme putovanja, povećati kapacitete željeznice i potaknuti gospodarski razvoj izvan Londona, dobro su poznati britanskoj javnosti. Tunel dug 1 km za zaštitu nekoliko stotina šišmiša, koji je koštao više od 120 milijuna funti, jedno je od najpoznatijih gradilišta.

Dodatni troškovi uvedeni su kako bi se zaštitila još jedna „ugrožena vrsta“: glasači Konzervativne stranke. Zbog toga je potrošeno više milijardi funti na kopanje 16 kilometara tunela kroz brda Chiltern – sve kako bi projekt izgledao ljepše i ne bi smetao stanovnicima tog područja. Radi se o ogromnoj infrastrukturnoj investiciji iz estetskih, a ne praktičnih razloga, koju je odobrila vlada koja je tvrdila da želi smanjiti državni dug. To pokazuje kako affluenza može zbuniti i one koji se inače predstavljaju kao štedljivi i racionalni.

Trikovi

Jedan od uobičajenih načina za ublažavanje simptoma affluenze jest korištenje računovodstvenih trikova. Britanska vlada daje velika obećanja, ali trošak tih obećanja prebacuje na druge dijelove državnog sustava. Trošak skrbi za starije uzima se iz proračuna za popravke rupa na cestama, a birači se pitaju zašto ulice „šeste najbogatije ekonomije svijeta“ izgledaju tako zapušteno.

Država koja više nema mjesta za svoje ljude

Razumnom promatraču jasno je da je to posljedica države koja ne želi iskreno priznati vlastita obećanja. Ali oni zaraženi affluenzom vide to kao dokaz da se novac „negdje zagubio“ ili je „loše potrošen“. Ta je ideja mnogo utješnija od priznanja da tog novca zapravo nikada nije ni bilo.

Politika prilagođena bogatstvu teško se snalazi u vremenu oskudice. Zamisao da ljudi moraju plaćati više, a dobivaju isto ili manje, potpuno je neprihvatljiva biračima koji pate od affluenze, a političke stranke u Britaniji ne žele ponuditi „lijek“.

Ni Konzervativna stranka ni Reform UK ne žele reći koje bi državne obveze ukinuli kako bi uštedjeli. S druge strane, lijeve stranke tvrde da je moguće povećati državnu potrošnju (nešto manje u slučaju Laburista, a znatno više u slučaju Zelenih), a da se pritom ne povećaju porezi za većinu građana.

Groznica affluenze ne pokazuje znakove povlačenja. A da bi Britaniji uopće moglo biti bolje, mora najprije učiniti jedno: priznati da je bolesna.