Miguel je stigao u Veliku Britaniju iz Latinske Amerike 2018. Zatražio je azil rekavši da bježi od gangstera koji bi ga ubili ako se vrati. Sedam godina poslije njegov slučaj još uvijek nije riješen.
Službama treba puno vremena da donesu odluku jer ne postoji jednostavan način da utvrde je li opasnost koju Miguel navodi stvarna. Gangsteri ne objavljuju popise za odstrel. Ako je ta opasnost stvarna, bi li je Miguel mogao izbjeći preseljenjem u drugi grad ili susjednu državu, umjesto da se uputi sve do Europe? Odvjetnici već sedam godina raspravljaju o neprovjerenim tvrdnjama vezanim uz kriminalce koji u Britaniju stižu iz dalekih krajeva.
Političari slijeva i zdesna diljem razvijenog svijeta osuđuju disfunkcionalnost globalnog sustava azila. Friedrich Merz, njemački konzervativni kancelar, naziva ga "neredom". U svibnju su čelnici devet zemalja EU, uključujući Italiju i Poljsku, potpisali pismo u kojem se žale da međunarodne konvencije o migracijama više "ne odgovaraju izazovima s kojima se danas suočavamo". Donald Trump je u Americi praktički zatvorio vrata azila svima, osim bijelim Južnoafrikancima. Čak i oni koji snažno podržavaju pravo na traženja azila strahuju da je aparat koji ga dodjeljuje zahrđao. Amy Pope, čelnica Međunarodne organizacije za migracije, UN-ova tijela, naziva ga "zastarjelim, sporim i podložnim zloupotrebama".
Rizik bijega
Brojni su čimbenici sustav doveli do ruba pucanja. Prvo, prema podacima Ureda visokog povjerenika UN-a za izbjeglice (UNHCR), broj ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove zbog rata ili progona utrostručio se od 2010. i dosegnuo 123 milijuna krajem 2024. godine. Pravila koja zabranjuju vojskama ciljanje civila sve se češće krše, žali se Filippo Grandi, čelnik UNHCR-a. A ratovi traju dulje nego prije, pa prognanici dulje i ostaju u tuđini.
Istodobno je udio odraslih u svijetu koji bi se trajno preselili, bez obzira na razlog, porastao s 12 posto u 2011. na 16 posto u 2023., odnosno na otprilike 900 milijuna ljudi, prema podacima Gallupa. No, bogati svijet nije spreman primiti ni približno 900 milijuna trajnih migranata - to je 140 puta više od broja onih koji su primljeni 2023. godine.
Život u Moskvi: Ulice su pune cvijeća, rat kao da ne postoji, a gradom kruži novi vic
Radnicima iz siromašnih zemalja gotovo je nemoguće legalno migrirati u bogate zemlje, osim ako nemaju bliske obiteljske veze ili iznimne vještine. Zato mnogi dolaze bez dozvole. Prije dvadesetak godina takvi su migranti činili sve da ih se ne primijeti dok prelaze granicu. No, u posljednje su vrijeme shvatili da, ako jednostavno priđu graničaru u Europi ili Americi i zatraže azil, domaća država mora procijeniti suočavaju li se doista s progonom kod kuće. To može potrajati godinama, a podnositelj zahtjeva često za to vrijeme nestane iz sustava i pronađe posao.
Broj zahtjeva za azil u razvijenom svijetu naglo je porastao. U 2023. godini u zemljama OECD-a podneseno je 2,7 milijuna novih zahtjeva, što je više nego tijekom izbjegličke krize iz Sirije 2015. i 2016. kada ih je bilo gotovo 1,7 milijuna godišnje.
Mnogi zahtjevi su upitni. U EU je udio odobrenih zahtjeva pao s 57 posto u 2016. na 42 posto u 2024. godini. Gotovo polovica podnositelja dolazi iz zemalja u kojima je stopa odobravanja azila manja od 20 posto. U Britaniji su dvostruko češće primatelji azila tvrdili da imaju 17 godina nego 19, vjerojatno zato što misle da je sustav blaži prema maloljetnicima.
Ne postoji ništa loše u težnji za boljim životom. No, kada se oni koji traže posao i ratne izbjeglice guraju kroz isti uski prolaz, posljedice mogu biti pogubne. Birači u bogatim zemljama počinju osjećati da ih se vara i smatraju da mnogi tražitelji azila lažu o užasima koje su navodno doživjeli kod kuće. A čak i ako govore istinu, mnogima nije jasno zašto bi, primjerice, strah od progona u Venezueli nekome davao pravo da prijeđe iz Meksika u Sjedinjene Države. Ako ljudi misle da se sustav azila zloupotrebljava, to smanjuje njihovu podršku samoj ideji sustava, a isto vrijedi i za liberalne migracijske politike.
Kako bi se mogao redizajnirati svjetski sustav azila? Koji je najmanje loš način da se pruži utočište onima koji su u opasnosti, a da je pritom politički izvediv?
Zabluda oko Konvencije
Pokušaji odgovora na ta pitanja obično počinju međunarodnim pravom. Konvencija UN-a o statusu izbjeglica iz 1951. godine kaže da osobe koje napuste svoju zemlju zbog "opravdanog straha od progona zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja" imaju pravo na utočište i ne smiju biti vraćene u opasnost. Konvencija se u početku odnosila isključivo na poslijeratnu Europu kako bi se bjeguncima iz Sovjetskog Saveza spriječilo izručenje i suočavanje sa Staljinovom osvetom. Protokolom iz 1967. njezina je primjena proširena na cijeli svijet.
Većina zemalja potpisala je dokumente. No, njihovu provedbu tumače i primjenjuju vrlo različito. Europa i Sjeverna Amerika već su dugo relativno velikodušne. Načela UN-ove konvencije ugrađena su u pravo Europske unije i provode se putem nacionalnih sudova. Pa tako kad je Italija, dok čekaju rješenja zahtjeva, tražitelje azila počela slati u Albaniju, suci su presudili da je taj plan nezakonit.
Suprotno tome, Kina, iako potpisnica Konvencije, njezina načela smatra opcionalnima. U 2023. primila je samo 296 izbjeglica, što je manje čak i od malenog Lihtenštajna. Uobičajeno vraća bjegunce iz susjedne Sjeverne Koreje natrag gdje ih čekaju logori ili pogubljenje.
"Većina zemalja ne poštuje Konvenciju", tvrde Paul Collier i Alexander Betts, dvojica profesora s Oxforda, u knjizi "Refuge", objavljenoj nedugo nakon izbjegličke krize 2015. - 2016. Suprotno tome, nekoliko zemalja koje nisu potpisnice, poput Jordana, Libanona i Pakistana, primile su velik broj izbjeglica, iako na to nisu bile pravno obvezane. Bilo bi pretjerano reći da je Konvencija nebitna, ali i takva tvrdnja ima uporište.
Neovisno o manjkavostima Konvencije, mnogi ljudi doista bježe pred strahotama. Uzmimo primjer Sukre, mlade žene koja je pobjegla iz građanskog rata u Sudanu. Prisjeća se kako su naoružani ljudi upali u njezin dom i ubili joj brata. Jedna arapska milicija zapovjedila je crnim stanovnicima poput nje da odmah napuste državu ili će biti silovani. Sukra je pješice pobjegla preko pustinje u susjedni Čad, pridruživši se preplašenoj masi izbjeglica koje su u mraku izbjegavale metke. Kad je stigla, shvatila je da njezina sestra nije uspjela. Vratila se kako bi je pronašla i tada su je, pod prijetnjom oružja, silovala trojica pripadnika milicije. Sestru nikad nije pronašla.
Većina ljudi poput Sukre ostaje u zemljama u razvoju. Od 123 milijuna ljudi raseljenih zbog sukoba ili terora, više od polovice ih je još uvijek unutar vlastite zemlje. UN ih naziva "interno raseljenim osobama" (IDP). Među onima koji ipak prijeđu međunarodnu granicu ("izbjeglice"), 67 posto ih ode u susjednu zemlju, a 73 posto ih ostane u zemlji s niskim ili srednjim dohotkom.
Razlog je jednostavan: udaljenost.
Većina bjegunaca ide onoliko daleko koliko mora da bi pronašli sigurnost i zaklon, ali ne i dalje od toga. Zato su izbjeglice izrazito koncentrirani u zemljama koje graniče sa zonama sukoba. Te su zemlje često siromašne. Čad je krajnje siromašan, a ipak iznenađujuće gostoljubiv prema ljudima poput Sukre. Ne može realno zatvoriti svoju dugu, poroznu granicu sa Sudanom, a pokušaj bi koštao pravo bogatstvo. Umjesto toga, slijedeći savjete donatora, Čad pušta izbjeglice, izdaje im identifikacijske dokumente i dopušta im da rade. U njemu trenutačno boravi 1,3 milijuna izbjeglica. U odnosu na broj stanovnika, to je 55 puta više nego u Americi, a u odnosu na BDP preko 5000 puta više.
Političke reakcije u Čadu nema. Lokalno stanovništvo doživljava izbjeglice kao kulturno bliske, mnogi plemenski i jezični identiteti prostiru se s obje strane granice. Nitko ne sumnja da novopridošli bježe pred smrtnom opasnošću. I nitko ne misli da su došli u Čad kako bi iskoristili njegov velikodušni sustav socijalne skrbi - jer takav sustav ne postoji.
Umjesto toga, dobivaju nešto osnovne pomoći od donatora, ali uglavnom se uzdržavaju sami. Oko Adréa, pograničnog grada u kojem možda živi 250.000 izbjeglica, sudanski zavarivači rukuju plamenicima, krojačice šiju odjeću, a kuhari prže fritule. Slobodni su kretati se u potrazi za poslom ili unajmiti zemlju, koje ima u izobilju, za obradu. Plaće su niske. Sukra zarađuje 50 centi dnevno izrađujući ručno cigle od blata, što je čest posao u Adréu otkako su izbjeglice naglo povećale potražnju za smještajem.
Čad kao pozitivan primjer
Čad je primjer jednog od rijetkih pozitivnih trendova u politici prema izbjeglicama. Zastarjeli izbjeglički kampovi, u kojima su ljudi godinama zatvoreni i ovisni o pomoći, polako odlaze u povijest. Sve više zemalja domaćina izbjeglicama olakšava pristup legalnom radu i slobodno kretanje. Kolumbija je podijelila golem broj radnih dozvola Venezuelcima nakon što je njihova zemlja zapala u kaos. Kenija dopušta velikom izbjegličkom kampu da postane formalni grad. Ipak, neke od zemalja koje primaju najviše izbjeglica i tražitelja azila - poput Irana, Turske i Njemačke - i dalje otežavaju legalno zapošljavanje.
Kako AI proteini mijenjaju granice znanosti i medicine
Čad, bez izlaza na more i smješten u pojasu Sahela, ima malo toga zajedničkog s bogatim državama. Ipak, razlozi zbog kojih stanovnici Čada toleriraju izbjeglice vrijede i drugdje. Blizina mnogo pomaže. Europljani su spremniji prihvatiti Ukrajince nego, recimo, Sirijce jer su im Ukrajinci kulturno bliski, svima je jasno da su doista izbjeglice, a Europa im je najbliže sigurno utočište. Slično tome, Kolumbijci su uglavnom dobro primili Venezuelce, a stanovnici Ugande otvorili su vrata izbjeglicama iz susjednog Konga.
Pomoć izbjeglicama u siromašnim zemljama mnogo je jeftinija nego u bogatima. New York je nedavno trošio 380 dolara po noći za smještaj jedne prosječne izbjegličke obitelji u hotelu; UNHCR u Čadu za sve troškove po osobi dnevno izdvaja manje od jednog dolara. Istraživanja pokazuju kako je mnogo vjerojatnije da će se izbjeglice koji ne putuju daleko jednog dana vratiti kući. Sukra kaže da bi se vratila u Sudan "ako bi nastupio mir".
Zbog svega toga svijet bi trebao težiti tome da pomogne izbjeglicama što bliže njihovim domovima i da to bude što brže, smatra Susan Fratzke iz američkog think tanka Migration Policy Institute.
U bogatim se država rasprave fokusiraju na malen udio onih koji dospiju u Europu ili Ameriku, a ne na golemu većinu koja ne stigne toliko daleko. Ti koji stignu često i nisu najugroženiji: krijumčari ljudi su skupi, što znači da si njihove usluge mogu priuštiti samo oni imućniji. Putovanja čamcima bez dozvole rizična su; među onima koji ih pokušaju, nerazmjerno je puno mladih, zdravih muškaraca. Jedno istraživanje sirijskih izbjeglica iz 2015. pokazalo je da su oni koji su stigli samo do Turske predstavljali presjek sirijskog društva, dok su oni dospjeli do Europe 15 puta češće imali sveučilišnu diplomu.
Njemačko velikodušno prihvaćanje sirijskih izbjeglica 2015. imalo je "duboko dvosmislene posljedice", tvrde Collier i Betts. Tada je oko milijun ljudi, koji su već bili na sigurnom u Turskoj, odlučilo riskirati i ukrcati se na brodove u potrazi za bogatijim odredištem. Tisuće su poginule. Oni koji su stigli u Njemačku uglavnom su uspjeli u naumu. No, taj je događaj potaknuo globalnu reakciju protiv izbjeglica i migranata.
Nema izgleda da će bogate zemlje ikad primiti više od malog dijela svjetskih izbjeglica. Ako je cilj politike azila pružiti sigurnost svima kojima je potrebna, tada se pozornost mora usmjeriti na prva sigurna mjesta do kojih izbjeglice stignu. Ako su ta utočišta udaljena i siromašna, bogate zemlje mogu učiniti mnogo više za mnogo više ljudi tako da financijski pomognu takva mjesta, nego da isti novac troše na tražitelje azila unutar vlastitog teritorija. Bogate zemlje trebale bi samo pokrivati kratkoročne troškove zbrinjavanja izbjeglica, smatraju Collier i Betts. Trebale bi ponuditi i poticaje (poput povlaštenih trgovinskih uvjeta) kako bi nagovorile vlade zemalja domaćina da izbjeglicama omoguće izlaz iz ovisnosti, primjerice pravo na rad, ili pomoć u ponovnom pokretanju posla ako su se njime bavili prije izbjeglištva.
Bogati svijet već poduzima neke od tih koraka, ali samo neke. I dok se ukupni proračuni za međunarodnu pomoć smanjuju, donatori sve češće daju prednost isplatama zemljama kroz koje migranti posljednje prolaze prije dolaska na Zapad. Tako je Europa posudila novac Turskoj i zasula novcem sjevernoafričke države kako bi zaustavila krijumčare koji kreću preko Sredozemlja. No, pritom novac ne dobivaju regije iz kojih izbjeglice zapravo bježe. UN-ov proračun za humanitarnu pomoć za 2025. trenutačno je pokriven samo 15 posto od ciljanog. Mohamed Refaat, voditelj misije IOM-a u Sudanu, upozorava na još veći val izbjeglica ako se nadolazeća glad ne zaustavi.
U međuvremenu bogate zemlje ulažu velike napore kako bi smanjile poticaje za dolazak i traženje azila. Prije godinu dana predsjednik Joe Biden zabranio je razmatranje azila za svakoga tko prijeđe južnu američku granicu bez dopuštenja. Umjesto toga, migrantima je poručeno da zahtjev podnesu iz Meksika putem aplikacije CBP One u koju mogu unijeti biometrijske podatke i rezervirati termin za razgovor.
Ta je mjera, zajedno s dogovorom s Meksikom, pomogla smiriti situaciju na južnoj američkoj granici. Broj privedenih migranata ondje je dosegnuo vrhunac od 300.000 u prosincu 2023., a otad je pao za 96 posto. Robert Ardovino, vlasnik restorana u El Pasu u Teksasu, kaže da su ilegalni migranti nekoć stalno rezali njegovu ogradu. Sada, gledajući prema helikopterima granične ophodnje koji kruže oko planine Cristo Rey, nekoć žarišta prelazaka, kaže: "Ovi dečki se dosađuju".
Trump je otišao korak dalje. Proglasio je nacionalnu izvanrednu situaciju i potpuno zaustavio podnošenje zahtjeva za azil na južnoj granici. No, 2. srpnja sudac je presudio da za to nema ovlasti. Bijela kuća će se sigurno žaliti. "Marksistički je sudac proglasio da svi budući ilegalni stranci na stranom tlu (dakle, velik dio planeta) pripadaju zaštićenoj globalnoj ‘klasi‘ koja ima pravo na ulazak u SAD", požalio se na X-u Stephen Miller, arhitekt Trumpove antiimigracijske politike.
Druge bogate zemlje također se sve više udaljavaju od koncepta "teritorijalnog azila", ideje da osoba može zatražiti zaštitu nakon dolaska. Australija već dugo šalje tražitelje azila na udaljene pacifičke otoke. Razne europske vlade razmatraju slične planove poput onoga koji je talijanski sud nedavno blokirao - da se tražitelji azila šalju u Albaniju.
Takve bi inicijative trebale biti zakonite, tvrdi Michael Spindelegger iz Međunarodnog centra za razvoj migracijske politike u Beču, još jednog think tanka. Albanija je sigurna zemlja. Održavanje postupaka ondje obeshrabrit će migrante za koje je vjerojatno da će biti odbijeni: tijekom čekanja neće imati pristup talijanskom tržištu rada. Predmete će voditi talijanski dužnosnici, a onima kojima bude odobren azil, bit će dopušten dolazak u Italiju.
Bogate zemlje također postaju sve odlučnije u vraćanju odbijenih tražitelja azila čak i ako njihove matične zemlje ne žele ponovno prihvatiti svoje državljane. Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, izjavila je da bi EU mogla ograničiti izdavanje viza državama koje ne surađuju. Druge su vlade takvim državama putem privatnih kanala zaprijetile smanjenjem pomoći za razvoj .Trump, predvidljivo, poseže za carinama. U siječnju je zaprijetio Kolumbiji s 25 posto carina jer je odbila prihvatiti deportirane osobe. Kolumbija je brzo popustila.
Cigareta, Coca-cola i ekran. Ovako izgleda radno mjesto možda i ključnih ratnika u Ukrajini
Deportacija u treće zemlje
Kad repatrijacija nije moguća, sve se više odbijenih tražitelja azila deportira u treće zemlje. EU je 11. ožujka predložila zakonodavni okvir koji bi članicama omogućio gradnju kampova za odbijene tražitelje azila u sigurnim, ali njima neprivlačnim trećim zemljama i njihovo zadržavanje ondje sve dok ne pristanu na povratak kući. Nizozemska navodno planira takav kamp u Ugandi. Trump pritom stavlja veći naglasak na "neprivlačne" nego na "sigurne" lokacije - već je poslao navodne kriminalce migrante u brutalni megazatvor u Salvadoru te u u ratom razoreni Južni Sudan.
Veliko pitanje za reformatore glasi: koliko bi nemilosrdno trebalo razdvojiti tražitelje azila od ekonomskih migranata? Bogate države sa starijim stanovništvom trebaju nove ruke i mozgove, a izbjeglice trebaju posao. No, iz toga ne proizlazi nužno da su izbjeglice baš radnici koje bogate zemlje najviše žele. Vjerojatnije je da će vize za rad dobiti oni s najtraženijim vještinama, a ne oni s najtužnijim pričama.
U teoriji, bilo bi moguće gotovo potpuno razdvojiti te dvije kategorije migranata. Zamislimo da bogate zemlje odbijaju bilo kakav zahtjev za azil migrantima koji dođu iako prije nisu dobili dozvolu (osim, primjerice, Ukrajinaca koji bježe od rata u susjednu državu). Zamislimo također da bogate zemlje uistinu financiraju sustav pod vodstvom UN-a za zbrinjavanje izbjeglica u prvu sigurnu državu u koju stignu.
Ako bi bogate zemlje i dalje željele same primiti dio izbjeglica, mogle bi odabrati ljude iz tih prvih sigurnih zemalja čije je priče lakše provjeriti. Takav bi sustav, barem u teoriji, mogao pružiti sigurnost onima kojima je zaista potrebna. Omogućio bi i bogatim zemljama da upravljaju radnom migracijom na uređeniji način i da možda tako dobiju pristanak birača na razumnu razinu otvorenosti. Taj bi sustav bio daleko od savršenog, ali zasigurno bolji od današnjeg kaosa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....