Pulski festival počeo je s ‘Bella ciao!‘, kao reakcija na fašizaciju. Pa, mogu vam reći da je i završio u sličnom stilu

Dokumentarni film "Mirotvorac" redatelja Ivana Ramljaka pobjednik je 72. pulskog festivala koji je završen u srijedu navečer u Puli. Film koji analizira početke rata u Slavoniji kroz lik ubijenog šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira osvojio je Veliku zlatnu arenu za najbolji film u glavnom, nacionalnom programu. Film je k tomu nagrađen i za montažu (Damir Čučić). Time se i ove godine nastavlja dominacija igranih filmova u pulskom programu, ali i tradicija iznenađujućih, neočekivanih pulskih pobjednika.

Film koji je važio za najvećeg favorita - hibridni dokumentarac "Fiume o morte!" Igora Bezinovića - također odlazi kući s pregršt nagrada. Film o kratkotrajnoj D‘Annunziovoj riječkoj državi osvojio je nagrade za najbolju režiju, scenografiju, produkciju, kostimografiju, masku i casting. Taj je film također dobio i nagradu po ocjenama kritike.

Ćenan Beljulji u filmu Fiume o morte

Restart/

Dvije glavne glumačke nagrade otišle su filmu "Dobra djeca" redatelja Filipa Peruzovića. Nagradu za najbolju mušku ulogu ponio je Filip Šovagović, a onu za žensku Nina Violić. Dvoje nagrađenih glumaca u filmu glume brata i sestru koji čiste kuću nakon smrti roditelja. Peruzovićev je film nagrađen i za scenarij (Nikolina Bogdanović) te za kameru (Tomislav Sutlar).

Nagradu za sporednu žensku ulogu dobila je Zrinka Cvitešić za film "Dražen" u kojem glumi majku Dražena Petrovića. Za sporednu je mušku ulogu nagrađen Andrija Žunac za film "Zečji nasip" Čejen Černić Čanak. Drugi glumac iz tog filma - Lav Novosel - dobio je nagradu Breza za najboljeg debitanta. "Zečji nasip" nagrađen je i za glazbu i zvuk.

Nagradu za najbolju manjinsku koprodukciju dobi je srpski režiser Nikola Ležaić za film "Zašto je ovde tako zeleno?", a onu u regionalnom programu opet srpska redateljica Emilija Gašić za film "78 dana".

Šef osječke policije

"Mirotvorac" Ivana Ramljaka rekonstruira posljednje tjedne života i ubojstvo Josipa Reihl-Kira, šefa osječke policije koji je 1991. ustrijeljen na putu u Tenju, gdje je s lokalnim Srbima pregovarao o uklanjanju barikada. Dokumentarac na kojem su scenaristički surađivali novinari Drago Hedl i Hrvoje Zovko pokazuje kako je smireni, koncilijantni šef osječke policije postupno postao smetnja ekstremistima s obje strane, a pogotovo onima s hrvatske koji su smatrali da je on zapreka odlučnijem konfrontiranju srpskim pobunjenicima. Film posebno analizira narastajući animozitet između Reihl-Kira i najutjecajnijeg lokalnog HDZ-ovca Branimira Glavaša. Ipak, film ostavlja otvorenim pitanje je li Glavaš naložio ubojstvo Reihl-Kira ili je samo potpomogao kreiranju atmosfere u kojoj je on postao meta.

Ramljakov dokumentarac u činjeničnom smislu ne donosi mnogo toga novog što u slučaju Reihl-Kir nije poznato: ta mračna ratna priča u međuvremenu je postala naširoko poznata, a splitski glumac i dramatičar Elvis Bošnjak čak ju je romansirao u knjizi "Gdje je nestao Kir?". Ono što, međutim, dokumentarac donosi novo rijetke su i nikad viđene arhivske snimke. To pogotovo vrijedi za nikad prikazane snimke osječke TV ekipe koja se našla na hrvatskom check-pointu tek koji kilometar od mjesta likvidacije te svjedočila prolasku policije, hitne pomoći i prvih svjedoka, kao i potpirivanju prvih glasina. Film kroz dokumentarne snimke dočarava i užarenu atmosferu u ratnoj Slavoniji gdje tvrdoglavi mirotvorac poput Reihl-Kira nije imao šansi. Prikaz takve, ratoborne i gorljive atmosfere s hrvatske strane današnjem hrvatskom gledatelju nije ugodan i ne uklapa se u dominantni hrvatski narativ o prvim mjesecima rata - stoga nije nemoguće da pobudi i ljutite reakcije šatoraškog tipa.

Goran Sebelic/Cropix

Režiser pobjedničkog filma Ivan Ramljak boljim poznavateljima hrvatskog filma nije nepoznat. Afirmirao se koncem prošlog desetljeća nizom vizualno inovativnih, eksperimentalnih dokumentaraca u kojima zanimljivo kombinira sliku i zvuk. U filmu "Mezostajun" (2018.) spajao je prazne eksterijere mrtvog zimskog otoka s vrevom zvukova snimljenom ljeti na istim lokacijama. U "Kinu otok" (2016.) prikazao je vizualno sudbinu propalih otočnih kina. U "Domu boraca" (2018.) spojio je eksterijere danas praznog i besadržajnog zdanja kumrovečke političke škole s magnetoskopskim snimcima tadašnjih političkih govora. Već se tim filmovima Ramljak iskazao kao važan autor u specifičnoj, dokumentarno-eksperimentalnoj niši. No, širi je publicitet zadobio s dva duga dokumentarca koja su pobrala pohvalne kritike: "O jednoj mladosti" (2020.) bio je generacijska kronika ispričana kroz život prijatelja fotografa kojeg je odnijela droga. "El Shatt - nacrt za utopiju" priča je o izbjegličkom logoru El Shatt izložena kroz fotografije logorskog fotografa Ljubomira Garbina.

Najklasičniji dokumentarac

"Mirotvorac" je Ramljakov dosad najklasičniji dokumentarac, sačinjen mahom od arhivskih VHS snimaka iz 90-ih, snimaka lokacija na kojima su se događaji zbili te audiozapisa intervjua sa svjedocima. Film je dosljedno vizualiziran kroz vizualni kod VHS-a, formata koji je obilježio slikovno sjećanja na devedesete.

Premda dosad najklasičniji, ovaj je Ramljakov film dosad vjerojatno i politički najpapreniji. Jer - suprotstavlja se dominantnom hrvatskom pogledu na rat koji je u međuvremenu postao posve nekritičko-mitomanski.

Stoga odluku pulskog žirija treba tumačiti i kao politički iskaz, reakciju na postthompsonovsku atmosferu u društvu. Ako je pulski festival počeo s "Bella ciao" kao ceremonijalnom reakcijom na fašizaciju, završio je u sličnom stilu: pobjedom filma koji stavlja veliki upitnik na nekritički kult rata.