Četvrtog dana Szigeta shvatio sam da prašina više nije oko mene, nego u meni. I u kosi. I u vlasištu. Nakon tri dana hodanja po budimpeštanskoj adi, pijesak se više nije ponašao kao festivalska smetnja, nego kao zaštićeni najmoprimac. Otresem majicu, operem ruke, popijem vodu, ali on ostaje. Čeka trenutak kada ću zabaciti glavu kako bi me podsjetio da priroda uvijek pobijedi dezodorans i gel za tuširanje.
Do tog trenutka trebalo je proći još nekoliko nastupa. Prije završnog udara Sheffielda, PlayStationa, metala i bjelačkog bijesa, dan je počeo puno uglađenije. Barem na papiru.
Preglasna imitacija Depeche Modea u zavjeri s korporacijama
Američki Nation of Language na Sziget je donio svoju viziju indieja i synth-popa, zvuk koji se oslanja na hladne sintesajzere, arkadne pozadinske efekte i bubnjarske dionice preuzete iz kataloga Bullet For My Valentine. Nije to nužno loše. Dapače, bend ima jasnu estetiku i razumije kako se gradi retrofuturistička melankolija.
Djeca nam zbog ove senzacije odlaze u Budimpeštu. Zašto ih još nema u Hrvatskoj?
Florence je pozvala na žrtvovanje bogovima. Lijepo za pogane, loše za sve iza njih
Ali bili su glasni. Jako glasni. Podsjećali su na preglasni Depeche Mode, kao da su u uroti s proizvođačima čepića za uši koji su, gle slučajnosti, odmah pokraj pozornice imali štand na kojem su prodavali razne modele zaštite sluha.
Sigrid zaslužuje biti u vrhu popa
Norveška pop-princeza Sigrid možda više nije okružena onim hypeom koji ju je pratio od 2017. do pandemije, ali je zato i dalje okružena vlastitom pozitivom. To kod nje nije poza, jer čak i kada nastupa pred publikom koja se tek skuplja, na livadi koju je sunce još uvijek pržilo, dok se s kraja prostora od prašine jedva razaznaje tko točno maše kosom na bini; ona se smije.
Sigrid je uspjela rasplesati ljude koji su u tom trenutku još uvijek birali hoće li stajati, sjediti, tražiti vodu ili samo pasivno preživjeti poslijepodne. Setlistom je pokrila sva tri albuma, ali najjača reakcija i dalje pripada “Don’t Kill My Vibe”. Nije to iznenađenje. Ta pjesma ostaje njezina programska izjava, komad pop-prkosa koji je nekada zvučao kao najava velike karijere, a danas kao podsjetnik da Sigrid možda više nije na vrhu hype-valova, ali je i dalje dovoljno dobra da festivalsku livadu okrene prema sebi osmijehom, kosom i refrenom.
Skepta je kasnio, ali nije rasuo nastup
I dok je Norvežanka mahala svijetlosmeđom kosom, sljedeći izvođač svoje je folikule sakrio ispod duraga. Britanski reper Skepta, jedan od ključnih ljudi grimea, kasnio je na nastup. Razlog nikada nije obznanjen, ali kako su se ekrani na glavnoj pozornici nekoliko puta gasili tijekom njegova seta, skloniji sam to pripisati tehničkim poteškoćama nego manjku discipline.
Jer Skepta je na pozornici djelovao vrlo disciplinirano. Njegov nastup bio je klasični veliki rap-set: gradnja atmosfere, teški bas i niske frekvencije. Zbog kašnjenja je, kako je sam rekao, morao skratiti set za tri stvari, ali je uspio ugurati ono po što je većina i došla: “Shutdown”, “That’s Not Me”, “Praise the Lord” i završni “Victory Lap”.
U tim trenucima publika je najviše reagirala. Skakala je, mahala rukama i prstima oponašala pištolje, što mi na takvim koncertima uvijek izmami osmijeh. Postoji nešto posebno u prizoru ljudi benevolentnih crta lica koji se na tri minute pretvore u okorjele gangstere.
Ostatak seta imao je problem koji grime i britanski rap često imaju izvan svoje prirodne gustoće publike. Kada u masi nema dovoljno Britanaca, dijelovi koji nisu najveći hitovi znaju djelovati mrtvije nego što zaslužuju. Skepta nije podbacio, ali se jasno vidjelo da mu Sziget u tom trenutku daje poštovanje, ne nužno i potpunu predaju.
Baby Lasagna kao europski izvozni ured
Ono što je ovoga ljeta John Malkovich za Hrvatsku turističku zajednicu, to je Baby Lasagna za neki zamišljeni europski pandan istog ureda. Njegov spoj metala, popa, Eurosonga i ruralno-digitalnog humora uspijeva spojiti narode i jezike Europe bolje od mnogih službenih programa koji se time bave profesionalno, uz znatno dosadnije prezentacije.
Kada Baby Lasagna izvodi “Rim Tim Tagi Dim” i “Eurodab”, to nije samo festivalski nastup neke ekipe iz Hrvatske. To je mala demonstracija svega dobrog u Europi: publika iz raznih zemalja skače, viče, prati koreografiju i uglas pjeva riječi koje mnogi od njih vjerojatno ne bi znali objasniti ni nakon tri pokušaja. Ali znaju ritam, znaju pokret i znaju da je to zajednički trenutak. Europski narod, ukratko, razumije “Rim Tim Tagi Dim” bolje nego što europska birokracija razumije vlastitu publiku.
Jer cijela priča i dalje nosi eurosongovski rep. Baby Lasagna je 2024. pobijedio kod publike, ali nije pobijedio na kraju. Švicarski Nemo ostao je službeni pobjednik zbog žirija, tog hladnog administrativnog sloja pop-glazbe koji se svake godine pravi da zna bolje od mase koja plaća ulaznice, streama pjesme i nakon natjecanja zaista ide na koncerte. Dvije godine kasnije, ta razlika izgleda gotovo komično: za Nema šira publika jedva više zna, dok Baby Lasagna puni europske festivalske termine i pred međunarodnom masom ne izgleda kao bivši eurovizijski natjecatelj, nego kao izvođač kojem se karijera dogodila usprkos sustavu, a ne zahvaljujući njemu.
Bring Me The Horizon i PlayStation apokalipsa
Finale večeri pripalo je družbi iz Sheffielda, Bring Me The Horizon. Kao uvertira njihovu nastupu sa zvučnika su se čuli klasici glazbenog bjelačkog bijesa s početka milenija: Limp Bizkit i System of a Down. To je već dovoljno jasno najavilo kamo večer ide. Natrag u doba kada su razmaženi nazalni vokali, hip-hop ritmovi, metal-gitare i velika količina adolescentne frustracije stvorili jedan od najčešće ismijavanih, a zapravo najzaraznijih glazbenih pravaca novijeg rocka.
Nisam se imao prilike detaljno upoznati s posljednja dva, konceptualno povezana albuma Bring Me The Horizona, pa me iznenadilo koliko su na ovoj turneji vizualno otišli u estetiku prve PlayStation konzole, legendarne sive kutije na kojoj je odrasla generacija koja je paralelno gutala nu-metal, horore i igre s mutnim teksturama. Na ekranima su se nizali loading screenovi, izbornici za odabir težine, digitalna upozorenja i grafike koje su izgledale kao da ste metal-koncert slučajno pokrenuli iz glavnog izbornika igre.
Posebno su se isticali tragovi “Metal Gear Solida” i “Resident Evila”, osobito trećeg nastavka s Nemesisom. Nije to bila samo zgodna nostalgična referenca. Bring Me The Horizon su tom estetikom pronašli savršen okvir za vlastiti povratak screamo korijenu. Kao da su proveli gejmifikaciju bjelačkog bijesa: sve ono što u svojoj osnovi i dalje zvuči pomalo smiješno, očajno i pretjerano, ali je izvedeno dovoljno pametno, skupo i zarazno da mu se teško oteti.
Tada se vratio i onaj pijesak iz kose s početka dana. Za vrijeme “Happy Songa” napokon sam pronašao opravdanje za dugu kosu i počeo headbangati, a prašina mi je iz vlasišta upadala ravno u oči. Na trenutak je moglo izgledati kao da sam se iskreno rasplakao dok je Oliver Sykes okupljenu masu nazivao pi***ma jer se ne mosha dovoljno jako. Nije bilo do emocija. Bio je to četvrti dan Szigeta koji je iz mene vraćao ono što je tri dana ulazilo kroz nos, kosu i oči.
Najbolji trenutak koncerta za mene bio je “Shadow Moses”. I ne samo zato što pjesma nosi ime koje svakome tko zna lik i djelo Hidea Kojime pali određeni živac u mozgu. Tu su se najtočnije spojili riff, vrisak, vizualna nostalgija i festivalska masa koja je, nakon četiri dana prašine, još uvijek imala dovoljno snage urlati.
Karaoke, demon i leteći beba-zmaj
Apropos gejmifikacije, bend je u jednom trenutku iz publike pozvao obožavatelja da im se pridruži. Bilo je to unaprijed dogovoreno, jer se pozvani fan pokazao kao Barni Kókai iz mađarskog metal-benda The Southern Oracle. Otpjevao je “Pray for Plagues”, dok je u pozadini išla grafika nalik onima iz japanskih karaoke soba.
Cijeli koncert imao je i svoju priču. Kroz vizuale se provlačio demon koji želi zaposjesti okupljene, u jednom trenutku u tome i uspijeva, a onda se pojavljuje leteći beba-zmaj koji ga porazi. Demon je, naravno, neuspjeli projekt zle korporacije, motiv koji se provlači kroz spomenutu Resident Evil franšizu. No, na kraju svi oni u publici koji su na ekranima bili prikazani s rogovima završavaju zajedno s bendom prikazani s aureolama.
Je li to duboko? Ne. Je li zabavno? Apsolutno. I što je najvažnije, funkcionira u formatu velikog festivalskog koncerta. Bring Me The Horizon razumiju da današnji spektakl ne mora biti samo vatra, konfeti i veliki ekran. Može biti i izmišljeni sustav, igra, priča, misija, boss fight i emocionalni izlaz na bis.
Povratak bjelačkog bijesa
Povratak bjelačkog bijesa, društveno ipak prihvatljivijeg od bjelačkog ponosa, znak je nekih minulih vremena. Ali Bring Me The Horizon nisu ga vratili kao puko muzejsko izlaganje početka milenija. Oni su taj materijal preveli u današnji festivalski jezik: vizualno brz, ironičan, tehnološki napuhan, ali i dalje dovoljno iskren da čovjek u jednom trenutku stvarno zaboravi koliko je sve oko njega smiješno.
Bis je zato imao smisla. U vremenu kada mnogi festivali jure kroz strogo tempirane setove, Bring Me The Horizon vratili su staru logiku završnog čina i iskoristili ga za emocionalni vrhunac. Sykes se spustio među publiku, snimao se s ljudima, skakao s njima, hodao kroz masu i, uz vatru, konfete i opći raspad, završio s “Drown” i “Throne”.
Tu se zatvorio krug četvrtog dana. Od preglasnog synth-popa, preko Sigridine vedrine, Skeptina basa i Baby Lasagnina europskog zajedništva, do britanske gejmersko-metalcore apokalipse koja je publici ponudila i demona, i beba-zmaja, i aureole. Sziget je još jednom pokazao da zna biti neumjeren, preglasan i prašnjav do granice razuma. Ali i da u toj neumjerenosti ponekad pogodi ono što manji, uredniji festivali ne mogu: osjećaj da je večer istodobno koncert, igra, šala, fizički napor i kolektivno pražnjenje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....