"Otišla je umjetnica koja je svojom osobnošću, talentom, radom i predanošću te uvijek vedrim duhom zadužila kazalište Kerempuh, ostavivši iza sebe bogato naslijeđe i neponovljiv trag. Draga Nina, zauvijek ćeš ostati u našim srcima", oglasilo se povodom smrti glumice Nine Erak njeno matično Satiričko kazalište Kerempuh, čijom je prvakinjom postala 2018. godine.
Erak, koja je glumila u raznim kazalištima i družinama, poput Teatra &TD, DK Gavella, ZKM-a, Kazališta Mala scena, Glumačke družine Histrioni, te nastupala na Dubrovačkim ljetnim igrama, bila je dugogodišnja članica ansambla Kerempuha.
Istaknula se ulogama u predstavama "Kako uspjeti ili propasti u životu" (1982.), "Disident" (1984.), "Gospoda i drugovi" (1985.), "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja" (1985.), "Svoga tela gospodar" (1988.), "Arsen i stare čipke" (1993.), "Ratni profiteri" (1995.), "Revizor" (1998.). 2020. godine interpretirala je Barbaru u predstavi "Umri ženski - Tiha drama", o čemu je pričala u intervjuu za Nacional.
Erak, koja je 2020. godine slavila četrdeset godina rada u Kerempuhu, a godinu kasnije otišla u mirovinu, u spomenutoj predstavi Marine Vujčić tumačila je ulogu majke triju kćeri upletenih u zamršene muško-ženske odnose.
Komentirajući neskladne veze ženskih likova (jedna je s oženjenim muškarcem, druga s nerealiziranim piscem, a treća ima izmišljenog muškarca), spomenula je vlastiti razvod te progovorila o "čvrstom odnosu" s bivšim suprugom i ocem zajedničke kćeri Petre, također glumice.
Osim na Petrin poziv, Erak je utjecala i na buduće karijere budućih glumaca.
Uspjehu mladih talenata (kojima je, smatrala je, teže nego njenoj generaciji) pridonijela je pripremajući potencijalne glumce za prijemni ispit na Akademiji, potvrdila je 2018. za Večernji list elaboriravši:
"To radim volonterski zato što mogu i zato što mislim da ih mogu poučiti. I kći mi je mlada glumica koja je još na Akademiji, tako da uz nju i ja ulazim u neke nove forme...".
Umjetnica, koja je diplomirala u klasi Šerbedžija-Hajdarhodžić, referirala se i na razdoblje kada je i sama pohađala Akademiju.
Svojim profesorima, koje je pamtila kao velike autoritete, i u zreloj se dobi divila.
"Trebala bi se Akademija malo više pozabaviti promjenama, ali mislim da je stvar najviše u tome da bi trebala imati kvalitetnije profesore. Ne kažem da ovi koji danas predaju nisu kvalitetni, ali u vrijeme kad sam ja studirala naši su profesori bili na vrhuncu svoje karijere, ti si kao student te profesore mogao gledati na sceni ili kako režiraju te tako učiti od njih, a ne samo na teoriji. Znate, danas na Akademiji imate profesore koji su kao teoretičari na Medicinskom fakultetu, ne glume, samo predaju. Nama je recimo to bila dobra lekcija, gledati nekoga kako ti predaje ono što i sam radi. Druga lekcija bila je ta njihova izvrsnost. Rade Šerbedžija nam je uvijek govorio “ja se nemam potrebu vama potvrđivati, ja želim od vas učiti a od vas želim da budete najbolji ovog časa i ovog trena”. Da ti tako nešto kaže glumački uzor – da on od tebe želi učiti? Krila su nam rasla do neba. Izet je, s druge strane, bio stara škola. On je govorio da uvijek moramo lijepo govoriti, da se moramo lijepo ponašati, da moramo imati što jesti i što piti. Oni su bili takvi autoriteti da pred njima nije bilo muljanja niti si mogao išta sakriti, a nije bilo ni potrebe za tim", pojasnila je.
Prisjetivši se mladih dana govorila je o divnim osamdesetima "kad su nam sva vrata bila otvorena, kad smo do dugo u noć razgovarali o kazalištu, kad smo tulumarili, mislili da ćemo promijeniti svijet".
Bilo je to, zaključila je, "najljepše razdoblje. Jedino o čemu svojoj kćeri pričam su upravo ta vremena, to vrijeme je bilo neponovljivo, zlatne godine u mnogočemu, rock’n’roll godine. To je jedino čega se s nostalgijom sjećam".
Doma na sceni
Erak je u kazalištu odrasla. Na kazališne daske stupila je još kao djevojčica jer bila je, ispripovijedala je, članica ansambla Dramskog učilišta Zagrebačkog kazališta mladih.
U glumi je "zaista sve moguće, gluma otvara bezgraničan prostor igre i omogućuje mi da budem nesputana", rekla je 2018. za Jutarnji list govoreći o predstavama u kojima je igrala.
"Gluma je jednostavno bila u nama", rekla je za Nacional o sebi i kolegama iz Učilišta ZKM-a.
Voljela se pretvarati da je netko drugi. Voljela je taj bijeg od stvarnosti, kazala je istaknuvši kako se glumac na sceni osjeća kao kod kuće. Puno teže padao joj je, pričala je, intervju, nego scena.
"Ja kad se maskiram, našminkam, kad postanem ta uloga, zaboravljam na privatno i na sceni sam kao doma", podijelila je svoje iskustvo glume.
A što ju je privuklo glumi?
"Vuklo me to, kad je Kerempuh u pitanju, što sam dobila dobru ulogu. Konzultirala sam se s mojim profesorima koji su mi rekli da mogu cijeli život sjediti za šankom u Gavelli ili da mogu igrati u Kerempuhu. No, jednom sam se zaželjela drame i dramskog teatra pa sam poželjela otići u Gavellu. No, stjecajem okolnosti to se nije dogodilo, nisu me primili i odustala sam od toga", odgovorila je, podijelivši da su na Akademiji dramu smatrali jedinim kazalištem, dok komediju nitko nije doživljavao kao ozbiljni žanr.
U mladosti je čak je promislila kako bi bilo bolje da glumi u nekom dramskom kazalištu, no odlučila se za Kerempuh i nije, ustvrdila je, nikad požalila.
"U Kerempuhu sam odigrala jako puno uloga, dobila puno nagrada, izborila sam se za svoje mjesto", dodala je glumica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....