KNJIŽEVNICA

Otessa Moshfegh: jedna od najuzbudljivijih američkih autorica hrvatskog i iranskog podrijetla

Ottessa Moshfegh rođena je u Bostonu i jedno je od troje djece Zagrepčanke Dubravke Šajfar i Iranca Farhouda Moshfegha
Otessa Moshfegh

Budući da je ovo roman iznimno talentirane Moshfegh - ona je američka spisateljica hrvatskog i iranskog podrijetla - unaprijed znamo da će to biti cool, čudno, pomaknuto i disciplinirano, piše The New York Times o Ottessi Moshfegh, koju nazivaju i jednom od najuzbudljivijih mladih američkih autorica.

Svaka njezina knjiga popraćena je hvalospjevima iz pera uglednih kritičara, od spomenutog The New York Timesa na čiju je listu bestselera dospjela vrlo brzo, već svojim drugim romanom, preko New Yorkera do The Guardiana. No, čini se da ta 39-godišnja spisateljica, svojedobno finalistica prestižnog Bookera, uspoređivana s Flannery O’Connor, Shirley Jackson i Charlesom Bukowskim, zasad ostaje nezapažena u domovini svoje majke.

Ottessa Moshfegh rođena je u Bostonu i jedno je od troje djece Zagrepčanke Dubravke Šajfar i Iranca Farhouda Moshfegha, oboje violinista. Pa iako je dala brojne intervjue za razne svjetske medije u kojima bez dlake na jeziku progovara o svom životu, taj se biografski detalj o njezinu hrvatskom podrijetlu spominje sporadično. Zadnji intervju dala je tako britanskom The Guardianu u povodu tek joj objavljenog romana "Death in Her Hands". U tom romanu, kao i u prethodnima, ova autorica progovara o njoj opsesivnoj temi, izolaciji.

Jadno društvo pijanaca

"Njezini su likovi jadno društvo pijanaca, napuštenih, neprilagođenih ljudi, ubojica i perverznjaka - sve usamljenici. I stvorila je neponovljivi bend ljutitih, ponekad amoralnih, često neugodnih i uvijek nepouzdanih pripovjedača, koji na neugodne načine osporavaju naše pretpostavke o ženstvenosti. Njezin rad uzima prljavi realizam i čini ga prljavijim. Ali to je i lijepo: 'poput gledanja Kate Moss kako se usrala', kako je nezaboravno opisala svoje pisanje. Samo je nemojte zvati milenijskom spisateljicom", piše The Guardian.

Izolacija je dakle glavna tema knjiga Ottesse Moshfegh, kao i njezina života, kako sama priznaje. Jasno da nije mogla predvidjeti globalnu pandemiju, no njezin sad već kultni roman "My Year of Rest and Relaxation" iz 2018. godine pokazao se nevjerojatno aktualnim. Junakinja romana provodi vrijeme u samonametnutom lockdownu, uglavnom spavajući u svom stanu u New Yorku i gutajući tablete.

"Izolacija je prirodno stanje koje nam treba da bismo bili introspektivni, da bismo krenuli prema nečem novom", kaže spisateljica kojoj je priča o ženi koja gotovo uvijek spava donijela planetarnu slavu do te mjere da su se i neke modne blogerice ubijajući vrijeme u svojim domovima tijekom ove koronakrize naslikavale s primjercima romana "My Year of Rest and Relaxation" zavaljene u svojim dizajnerskim sofama.

Smještena u 2000. i 2001. radnja se događa tijekom jedne godine, do 11. rujna. Neimenovana pripovjedačica povlači se u osamu svog doma, povremeno se prepuštajući filmovima Whoopi Goldberg i konstantno gutajući raznorazne tablete, u uvjerenju da će, bude li mogla samo dovoljno spavati, "postati potpuno nova osoba". "Nisam ja neki junkie ili tako nešto.

Samo uzimam pauzu. Ovo je moja godina odmora i relaksacije", kaže junakinja.

I junakinja njezina zadnjeg romana objavljenog krajem ljeta "Death in Her Hands" 72-godišnja Vesta u stanju je svojevrsne izolacije od svijeta: nakon suprugove smrti preselila se na selo kako bi posljednje godine proživjela u miru, samo s voljenim psom kao društvom. Najavljujući tu knjigu koju je napisala još prije pet godina i čije je objavljivanje ovog proljeća odgođeno za nekoliko mjeseci, Moshfegh je u jednom razgovoru krajem ožujka izjavila da se ipak, zbog svega što se dogodilo u posljednje vrijeme, nada da ljudi neće kad je pročitaju reći: "O Bože, to je još jedna Ottessina knjiga o ženi u izolaciji".

Ottessa Moshfegh kaže za sebe da je "vrlo dobro odgojena", no uvijek ju je mučilo pitanje zašto se osjećala kao čudakinja. Odgovor do kojeg je došla s godinama je kombinacija njezina neobičnog podrijetla i odgoja. Uvijek je na neki način bila "itekako svjesna" svog nasljeđa koje je imala odrastajući u prigradskoj Americi 1980-ih. "Bilo je to previše za jedno dijete, odrastati u zemlji čiju kulturu vaši roditelji ne poznaju i još su se oporavljali od svih sranja koja su im se dogodila."

Ottessin otac Farhoud rođen je u Araku u Iranu, gdje je njegov otac odrastao u židovskom getu i s devet godina počeo prodavati na bazaru. Poslije je postao jedan od najvećih zemljoposjednika u zemlji. Farhoud je s 19 godina otišao u München kako bi studirao violinu, a zatim je proveo nekoliko godina svirajući u komornom orkestru na Tajvanu. Odatle je otišao u Belgiju, da bi studirao na Kraljevskom konzervatoriju.

Tu upoznaje Zagrepčanku Dubravku s kojom se ženi i koja se s njim vraća u Teheran. Bili su tamo manje od godinu dana kada je izbila Islamska revolucija zbog čega odlaze u SAD i kreću ispočetka. Farhoud i Dubravka nastanili su se u Newtonu u Massachusettsu, gdje su svirali u orkestrima, predavali na konzervatoriju u Novoj Engleskoj i odgojili troje djece: Ottessu, Dariusa i Sarvenaz. Rastali su se prije više od deset godina, ali nikad se nisu razveli.

Ottessa Moshfegh govoreći o djetinjstvu kaže da je u njihovoj kući kraj Bostona uvijek bio nered, svuda su bile violine i knjige. Ottessa je naučila čitati glazbu prije riječi, a do svoje 7. godine mogla je svirati četiri instrumenta. Prestala je svirati klavir kad je odlučila da neće ići u glazbenu školu.

Prihvaćanje sudbine

 A da je spisateljica otkrila je sa 14 godina, kad ju je majka poslala u ljetni kamp za kreativno pisanje, jer su propustili rok za glazbeni program. "Prihvatila sam svoju sudbinu", reći će kasnije. Diplomirala je na Barnardu, 2002. godine, nakon čega se selila svakih nekoliko godina.

Otišla je prvo u kineski Wuhan, gdje je predavala engleski jezik, radila u punk baru i živjela u stanu u jednoj prastaroj zgradi čiji su "zidovi bili crveni - poput komunističke boje - i sve je bilo prljavo", što bi se nekom činilo možda ružno, no ona je mislila da je to "stvarno super". Otišla je u Kinu s dečkom, ali su prekinuli usred putovanja. Moshfegh se vratila u New York i u 24. godini zaklela da neće ulaziti u novu vezu. Zaposlila se u Overlook Pressu, a zatim kao asistentica Jean Stein, bivšoj urednici časopisa The Paris Review, koja je u svom penthouseu bila domaćin glasovitih književnih salona i gdje su se Gore Vidal i Norman Mailer svojedobno potukli.

Postale su bliske prijateljice, a Stein ju je poticala na pisanje. No, Moshfegh je ubrzo počela osjećati čudne simptome. Sve je počelo kao intenzivna iscrpljenost i dezorijentacija. "Ušla bih u metro i sišla a da se nisam sjećala kamo idem, a onda su mi počele trnuti ruke, imala sam grozne glavobolje, probudila bih se usred noći oblivena znojem." Prošli su mjeseci prije nego što joj je dijagnosticirana bolest od mačje ogrebotine. Godinu dana nije mogla doći sebi.

Odlučila je otići iz grada te se prijavila na jedan program na Brownu. Vrijeme provedeno ondje smatra produktivnim. Bila je usredotočena na kratke priče, ali jednog je dana u knjižnici naišla na nešto što joj je promijenilo smjer, članak u časopisu iz 1851. godine s naslovom "McGlue". Novela "McGlue" objavljena joj je 2014. i nagrađena nagradom Fence Modern Prize.

Nakon završetka studija na Brownu, Moshfegh se preselila u Los Angeles da bi potom otišla u Oakland, nakon što je dobila stipendiju Stegner na Sveučilištu Stanford. Tu počinje raditi na svom prvom romanu "Eileen" u gotovo potpunoj izolaciji i bez društvenog života.

Kad je bio gotov, roman je prema priznanju njezina agenta bilo teško prodati. Eileen je jednostavno bila odbojna. Živi u prljavoj kući, jedva jede, ali stalno pije. U jednom trenutku zaspi u svom autu i probudi se uz smrznutu hrpu bljuvotine.

Njezina seksualnost izvor je srama i odbojnosti, ali ona gori od požude i opsesivno mašta o zatvorskom čuvaru. Unatoč svim pohvalama koje je knjiga dobila kad je objavljena 2015. godine, a na kraju ušla i u uži izbor nagrade Booker, Moshfegh je i dalje uznemirena intenzitetom reakcija ljudi na taj njezin lik. "Htjeli su da im nekako objasnim kako sam imala drskosti napisati tako odvratan ženski lik."

Tijekom najintenzivnijeg razdoblja samotnog rada Moshfegh se obvezala na celibat iako joj je astrolog rekao da joj je ljubav neizbježna. To joj se učinilo kao neka vrsta prijetnje. "Ako se uselite u kuću usred šume, netko će vam pokucati na vrata." No upravo je tako upoznala svog budućeg supruga, što je postala zanimljiva anegdota koja se često spominje u tekstovima o njoj.

U studenom 2016. godine romanopisac Luke Goebel pisao joj je iz svoje kuće u pustinji blizu Palm Springsa, tražeći od nje intervju. "Poslao mi je poruku kad je izašao iz automobila, a ja sam došla i otvorila vrata. Vidjela sam ga s njegovim psom i moja misao je bila 'Oh, sranje - evo ga'. Tada sam se nekako predala." Intervju je trajao mjesec dana i završava: "Ma da, volim te".

O njihovoj romansi pisala je u članku za Wall Street Journal, kao i o gubitku brata Dariusa koji je umro 2017. u 30. godini od predoziranja drogom. Ta joj je godina bila posebno teška. Nekoliko mjeseci ranije Jean Stein počinila je samoubojstvo skočivši s 15. kata svoga stana na Upper East Sideu. "Ne prođe dan a da ne mislim o njoj, jako sam je voljela", kaže Ottessa Moshfegh.

Danas, nakon godina seljenja, Ottessa Moshfegh napokon se skrasila s Goebelom u Pasadeni i njihova dva psa, u kući koju je sagradio jedan umjetnik 20-ih godina prošloga stoljeća, a zove se Casa de Pájaros, što u prijevodu znači Kuća za ptice. Bio lockdown ili ne, vrijeme i dalje provodi "neprestano pišući" ili "razmišljajući o pisanju".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. listopad 2020 20:54