Sve nas više brinu klimatske promjene koje stižu užurbanim korakom i postoje brojni dokazi da se one događaju već sada i vidljive su i u našem dvorištu. One donose rast temperature u površinskim i dubinskim slojevima mora, a osim povlačenja biljnih i životinjskih vrsta na veće dubine, uzrokuju i njihovo ugibanje, te dolazi do migracija stranih vrsta koje narušavaju prijeko potrebnu prirodnu ravnotežu u moru.
Nisu veće temperature jedini faktor dolaska stranih vrsta na novi teren, već je to često „potpomognuto“ i ljudskom rukom na više načina: prijenosom balastnim vodama, bijegom ribe iz različitih uzgajališta, akvaristikom ili pretjeranim izlovom predatora poput morskih pasa ili kirnji, čime se narušavaju odnosi u hranidbenom lancu. Brojni su načini ulaska stranih vrsta na područja u kojima se one ne bi smjele naći, ali za njihovo preživljavanje u njima moraju postojati i preduvjeti poput pogodne temperature ili dostupne hrane, te nedostatka prirodnog neprijatelja koji bi im mogao reducirati broj.
Preko Sueskog kanala različite su riblje vrste već stigle iz Crvenog u Sredozemno more, a iz Indijskog i Tihog oceana neke su stigle do Atlantika. Iako nije svaka pridošla vrsta nužno opasna za lokalni ekosustav, neke od njih ipak jesu i negativno utječu na domaće stanovnike. Nove su se vrste pojavile u Jadranu već odavno, neke su se zauvijek nastanile, a posljednjih godina udomaćila se i jedna ne baš tako bezazlena - riba lav ili vatrenjača, znanstvenog naziva Pterois miles.
Ova je riba prava ljepotica, raskošnih perjanih peraja koje kada se rašire podsjećaju na paunov rep zbog čega je ponekad nazivaju i ribom paun. Krasi je i naziv riba zebrica, zbog upadljivih crveno-narančastih i bijelih pruga. Njene blistave prsne peraje i zrakasto raspoređene bodlje vrlo su opasne unatoč svom privlačnom izgledu, pune su otrova dovoljnog da u trenutku paralizira i usmrti svoj plijen. Ovaj agresivni predator je noćna mora za manje ribe ili rakove u svojoj okolini. Jer noć je njegovo doba, kada iz sjene kamenih pukotina u kojima je strpljivo vrebao, brzinom strijele napada i proždire svoju uspavanu žrtvu.
Vatrenjača je otrovna i za čovjeka. Nije smrtonosna za zdrave ljude, ali u vrlo rijetkim slučajevima alergijskih reakcija, ubod može biti i fatalan. U svakom slučaju on nije nimalo ugodan. Ribe lavovi pripadaju porodici Scorpaenidae kao i nama nešto poznatija škarpina, a obje vrste u svojim dugim, tankim bodljama imaju žlijezde s otrovom koji nakon uboda može uzrokovati različite simptome. U slučaju uboda vatrenjače bol koja traje i po nekoliko sati može biti poprilično jaka, moguće je oticanje, potkožno krvarenje ili infekcije rane na mjestu uboda. U težim slučajevima može doći i do nekroze tkiva zbog otoka, mučnine, povraćanja, vrućice ili mišićne slabosti, zbog čega se nakon uboda ove ribe svakako preporučuje posjet liječniku.
Sve bodlje na njenom tijelu su otrovne pa iako ubodi statistički nisu česti, čak ni u područjima gdje su vatrenjače uobičajene, potreban je oprez, naročito tijekom ribolova gdje se mogu naći kao slučajan ulov ili prilikom pripreme ribe za jelo. Njeno je meso jestivo nakon što se sve bodlje pažljivo uklone.
Kao i kod ostalih jadranskih riba s otrovnim bodljama, otrov vatrenjače je termolabilan, što znači da se može neutralizirati toplinom, najbolje utapljajući ubodeno mjesto neposredno nakon uboda u vodi temperature 40-45°C u trajanju 30-90 min uz pažnju da ne dođe do opeklina.
Prvo opažanje vatrenjače u Jadranu je prijavljeno još 2019. godine, gdje je nekoliko puta viđena na području južnog Jadrana. Prva je ulovljena na području Korčule, a prva njena fotografija u podmorju je snimljena na otoku Visu. Od tada su opažanja svake godine sve brojnija, a lokacije različite, pa dojave kontinuirano stižu s raznih lokacija na Jadranu, a do sada se već mjere u stotinama iz čega se može zaključiti da se ova riba odlučila trajno naseliti u Jadranskom moru.
Na poziv vlasnika ronilačkog centra Viking, Vinka Petrinovića, stigli smo na Hvar, znajući da se i na ovom području nastanio novopridošli grabežljivac. Vinko ih je u samo nekoliko dana susreo čak četiri. Ova se riba drži odabrane stijene ili nekog drugog za nju prikladnog skrovišta pa je pretpostavio da će biti na istom mjestu kada zaronimo sa svojim fotoaparatima.
Detaljan opis lokacije i smjernice koje smo dobili pri ulasku u more su nas doveli do okruglastog kamena obraslog žutom spužvom sumporačom. „To je ta stijena!“ – uzbuđeno je gestikulirao kolega Božo pod morem, pokušavajući pri tom pogledom locirati neveliku ribu na obližnjem području. Nije bila tu. Samo jedan ježinac i hrpa bijelog pijeska koji se kovitlao pod našim perajama. Par minuta pretrage terena i gotovo da smo odustali, kada smo uočili nježan pomak u sjeni smeđe alge. Na prvi pogled mala, gotovo neugledna ribica spuštenih peraja, prošarana crveno-smeđim i bijelim prugama, mirno je drijemala okrenuta glavom prema dolje.
Nije se činila baš jako opasna, ali obzirom na lošu reputaciju, bili smo oprezni. Dirali je u svakom slučaju nismo. Nije bila spremna za poziranje, nismo joj bili naročito zanimljivi. Gotovo spavajući se zibala nošena morskom strujom čekajući dolazak sumraka, a s njim i mogućeg obroka. Pokušaj snimanja u ovom položaju nije ispao baš onako kako smo htjeli, ali čekali smo i mi, da se pomakne iz ovog neatraktivnog položaja. Malo smo je i isprovocirali; pokretima, bljeskovima i kovitlanjem pijeska, sve dok nije pokazala svoje pravo lice: u trenutku je raširila leđnu peraju sa svojim gotovo prozirnim zrakastim bodljama, dok su one trbušne otkrile par kružnih šara, podsjećajući na kakvog čudnovatog križanca pauna i lava.
Hladno nas je promatrala, pokušavajući se vratiti u prvobitni položaj. Preplašili je očito nismo, jer ni na trenutak nije pokazala pokušaj bijega. Naprotiv, samo je kružila oko kamena, konstantno se vraćajući na mjesto na gdje je i pronađena. Očito je znala da u bližoj okolici nema nikog opasnijeg od nje same. Nismo se preplašili ni mi, jer prema čovjeku ona neće pokazati agresiju, opasan je samo njen nehotičan ubod. Pravi razlog zbog kojeg nismo bili sretni što vidimo vatrenjaču je opasnost za lokalni ekosistem, ona ovdje ne pripada, invazivna je pridošlica i štetna za autohtoni život. Njihovi prirodni neprijatelji u Tihom i Indijskom oceanu, odakle ona zapravo dolazi, su velike murine i kirnje. Veće kirnje bi mogle i ovdje biti spas kada ih zbog prekomjernog izlova ne bi bilo tako malo. Ove su robusne ribe opremljene za rješavanje otrovnih bodlji ribe lava i obično ih hvataju iz zasjede.
Riba vatrenjača spolno sazrijeva već za godinu dana i u jednom ciklusu razmnožavanja može položiti i do 30 tisuća jajašaca, a godišnje i do 2 milijuna. Zbog toga se šire strelovitom brzinom. Što je još važnije, agresivni su predatori i jedu različite vrste manjih riba i rakova. Polako prate svoj plijen, ponekad i nekoliko minuta, s raširenim prsnim perajama prije nego što ga napadnu i progutaju cijelog. Svaka ribica manja od polovine veličine ribe lava nije sigurna.
Ove se ribe smatraju najinvazivnijim ribama u morskom svijetu, a prije ulaska u Sredozemno more Indo-pacifičke ribe lavovi (Pterois volitans) napale su i mnoga područja u Atlantiku i Karibima.
Njihovim ulaskom u Mediteran se stvorila posebna zabrinutost zbog mogućih utjecaja na njegovu bioraznolikost, jer je ovaj jedinstven ekosustav kojim dominiraju stjenoviti grebeni, livade morske trave i pješčane površine, najveće zatvoreno more i dom za desetke tisuća životinjskih vrsta od kojih su neke endemske i nalaze se samo ovdje.
Prolaskom kroz Sueski kanal ili uz pomoć balastnih voda ribe lavovi su ušle u umjereno suptropsko more i očito preživjele i na nešto hladnijim temperaturama. Riba lav je izuzetno prilagodljiva i može preživjeti u različitim uvjetima, a po svoj prilici sada već preživljava i u Jadranu.
Komentari
0