U smrt nitko ne vjeruje

Mnogo je bilo religija i još ih ima u dugoj povijesti. I vrlo su različita shvaćanja o božanstvima. Ali sve su te različite baštine, premda svaka na svoj način, vjerovale da pokojnici nisu prestali živjeti. Sve životinjske vrste svoje mrtve pretke zaboravljaju - samo čovjek im podiže grobove.

Grobovi su zapravo najstariji i najsigurniji svjedoci da se u to davno doba na planetu Zemlji pojavila sasvim nova vrsta živih bića - koja se od svih drugih razlikuje po tome što ne može vjerovati u smrt kao prestanak, kao potpuni svršetak. Uz grobove o pojavi ljudske vrste svjedoče i tragovi ognjišta - gdje ih se nađe. Jer upotreba vatre zacijelo je znak vlasti nad prirodom. Ali grobovi su mnogo više od toga. Oni svjedoče da za ljude tjelesa pokojnika nisu nešto što bi pripadalo prošlosti, da su i dalje vrijedna poštovanja. Posebni su znakovi takve pažnje i jela koja su se znala ostavljati uz pokojnika, premda je bilo očito da ih ta mrtva tijela neće pojesti.

Može biti vrlo znakovito što upravo biblijska baština manje od drugih ističe vjeru u zagrobni život. Ne niječe, spominje, ali o tome vrlo malo zna. Očito je trebalo, za razliku od drugih, istaknuti da je Bog, jedinstveni Jahve, samo jedan, svemogući i nevidljiv i posvuda - te da je dovoljno u njega se pouzdati, a on zacijelo čovjeka, svoju najveću ljubav, ni u smrti ne ostavlja. Tek u kršćanstvu događaj Isusova uskrsnuća sasvim otkriva istinu da će s njime svaki čovjek pobijediti smrt.