U nastavku donosimo:
- što stoji iza poruka ministara Ante Šušnjara i Pétera Szijjártóa te zašto Hrvatska iznenada postaje fokus međunarodne pozornice
- pozadinu uloge kompanije MOL i presuda poveznih aktera u kontekstu pritisaka oko JANAF-a
- reakcije i signale iz EU i Ukrajine koje su oblikovale ton diplomatske prepiske
- političke napetosti unutar Zagreba i utjecaj na koaliciju, uz iskustva i stavove publike koju je prepirka zahvatila
- otvorena pitanja opskrbe naftom te pravnih i financijskih jamstava za male članice EU, s posebnim naglaskom na hrvatske interese
Rijetko se dogodi da praćenje razmjene poruka nekog hrvatskog ministra na društvenim mrežama postane poput praćenja uzbudljivog i, istodobno, smrtno ozbiljnog međunarodnog političkog trilera, s puno širim konotacijama od onih kojima su omeđene hrvatske granice.
Upravo se to dogodilo ovih dana s prepiskom između hrvatskog ministra gospodarstva Ante Šušnjara i mađarskog ministra vanjskih poslova Pétera Szijjártóa; Hrvatska je najednom na prvoj liniji dramatičnog međunarodnog sukoba, u kojem se vrlo rezolutno svrstala na stranu Ukrajine te odbila zahtjev Mađarske i Slovačke da kroz Janafov naftovod transportira rusku naftu, te tako – budimo otvoreni – osigura još veće profite mađarskom MOL-u. Hrvatska se, igrom slučaja, našla na vjetrometini globalnih geopolitičkih pozicija; donosi vrlo hrabre odluke o strateškom pozicioniranju koje nipošto nisu lake ni za najveće europske članice.
Tweet mađarskog ministra vanjskih poslova pokrenuo je dramu na društvenim mrežama: Peter Szijjártó je 15. veljače napisao da Ukrajina iz "političkih razloga" odbija obnoviti tranzit ruske nafte naftovodom Družba, prekinut ruskim napadima krajem siječnja, te da je zajedno sa slovačkom ministricom Denisom Sakovom uputio pismo hrvatskom ministru Šušnjaru.
Zahtjev je bio jasan: Hrvatska mora odmah dopustiti transport ruske nafte prema Mađarskoj i Slovačkoj kroz Jadranski naftovod JANAF. "Očekujemo da Hrvatska, za razliku od Ukrajine, neće ugroziti sigurnost opskrbe naftom Mađarske i Slovačke iz političkih razloga", napisao je mađarski ministar, suprotstavljajući Hrvatsku Ukrajini u istoj rečenici. Poruka je bila jasna: Birajte!
Šušnjarov odgovor
Šušnjarov odgovor pristigao je dan kasnije i bio je kudikamo slojevitiji od agencijske vijesti kojom su ga većinom prenijeli domaći mediji. Ministar je odaslao ironičnu čestitku: "Ohrabrujuće je čuti Mađarsku kako s takvim uvjerenjem govori o pravu EU, europskim vrijednostima i obvezujućim pravilima."
Potom je poručio kako su Mađari godinama tvrdili da JANAF nema kapaciteta i da su tarife previsoke, a sada traže upravo taj isti naftovod pozivajući se na obveze unutar EU-a. "Infrastruktura se ne mijenja preko noći. Narativi se ponekad mijenjaju", zaključio je Šušnjar, dodavši u postskriptumu citat iz britanske serije Yes, Minister: "Nikad ne vjerujte ničemu dok to nije službeno dementirano."
Šušnjar je pritom označio (tagirao) ne samo mađarskog i slovačkog kolegu, Europsku komisiju i povjerenika za energetiku Kadrija Simsona (Joergensen nije točan), nego i ukrajinskog premijera Denysa Shmyhala i ukrajinskoga dužnosnika Vasyla Kyrylycha. Poruka je bila tvrda i jasna: Hrvatska stoji uz Ukrajinu i želi da to svi znaju.
Javio se i Cleese
Prepisku je brzo primijetio i John Cleese, koji je bez ikakva komentara retvitao vijest o odbijanju uz samo dvije riječi: "Thank you, Croatia." Sitnica, ali simptomatična za to koliko je ova naizgled tehnička prepiska zahvatila širu publiku.
Ono što ekonomsko-financijski treba uočiti uz političko-sigurnosne elemente ove priče jest kompanija koju smo u Hrvatskoj dobro upoznali. MOL je mađarska naftna kompanija koja u osnovi stoji iza ovog pritiska jer očekuje veće profite. Riječ je o istoj kompaniji koja od suspektnog preuzimanja većinskog utjecaja u Ini nije bila neutralni hrvatski poslovni partner, nego politički akter. MOL je, podsjetimo, tvrtka zbog koje je bivši hrvatski premijer Ivo Sanader osuđen na šest godina zatvora, a predsjednik uprave MOL-a Zsolt Hernadi na dvije godine, u jednoj od najvećih korupcijskih afera u povijesti Hrvatske.
MOL-ovo carstvo
Upravo u danima dok se odvijala bum-tras prepiska na relaciji RH – Mađarska, CNN je objavio istraživanje sofijskog Centra za proučavanje demokracije koje demolira srž Orbánove predizborne naracije. Ruska nafta jest bila jeftinija (u prosjeku oko 20 posto ispod tržišnih cijena), ali ta ušteda nije proslijeđena mađarskim potrošačima. Umjesto toga, benzinske cijene u Mađarskoj bile su 18 posto više nego u Češkoj, a deset posto više za dizel. Profit od jeftine ruske sirovine završavao je u bilancama MOL-a, čiji su operativni prihodi od početka ruske invazije porasli za 30 posto. Vlasništvo MOL-a – tri fondacije bliske premijeru Orbánu – kontrolira 30,49 posto MOL-a, uključujući Mathias Corvinus Collegium, najmoćniju obrazovnu instituciju pod okriljem mađarske vlasti. Orbán je godinama tvrdio kako Mađarska mora kupovati rusku naftu da bi zaštitila džepove svojih građana.
Štern: Hrvatska nema nijednu organizaciju poput ove, mogla bi postati nova Ina
Ista tvrtka koja je korumpirala hrvatskog premijera sada zahtijeva od Hrvatske usluge i prijeti joj ako ih ne dobije. Szijjártóva optužba za "ratno profiterstvo", upućena Šušnjaru u listopadu prošle godine, ima stoga poprilično ciničnu notu.
MOL je, uz to, u međuvremenu proširio svoje regionalno carstvo. U Srbiji je tvrtka preuzela udio u Naftnoj industriji Srbije (NIS), a sama geografija JANAF-ove trase — od Omišlja na Krku prema mađarskoj granici, prolazeći kroz Srbiju — čini MOL ključnim ekonomskim akterom na putu kojim bi eventualno potekla i nafta koja se sad traži od Hrvatske.
Nakon Šušnjarove replike, Szijjártó je odgovorio: Mađarska ne traži uslugu, nego poštivanje obvezujućeg prava EU. Ukrajina je blokirala Družbu, a pravo EU u takvim okolnostima dopušta Mađarskoj i Slovačkoj uvoz ruske nafte morem. JANAF je za to i izgrađen. Naoko razumno, jer je, uostalom, i hrvatski interes dugoročna diverzifikacija dobave energenata iz više pravaca, odnosno izvora, jer se jedino tako dolazi do ekonomične i pouzdane opskrbe.
Izbori u Mađarskoj
No dojam je da zbog mađarskih parlamentarnih izbora, zakazanih za 12. travnja 2026., Viktor Orbán, koji je na vlasti 16 godina, po prvi put suočava se s doista ozbiljnim protukandidatom.
Hrvatska je upala u međunarodni obračun u iznimno lošem trenutku za premijera Andrejа Plenkovića, koji grozničavo pokušava sašiti vladajuću većinu nakon što ga je zastupnik iz koalicijskog partnera Domovinski pokret, Josip Dabro, doveo na rub održivosti vladajuće koalicije — pjevajući ustaške pjesme. Dodatnu notu cijeloj priči daje i to da Ante Šušnjar nije ministar iz redova HDZ-a, nego iz Domovinskog pokreta, stranke koja je koalicijski partner Plenkovićeve vlade, a čiji je status u toj koaliciji u trenutku ove diplomatske prepiske zbog pjevača Dabre bio, blago rečeno, neizvjestan.
Pitanje alternativne opskrbe energentima koji nisu ruski u ovom trenutku nije posve razjašnjeno ni za male ni za velike europske ekonomije. Nafta iz Azerbajdžana, Kazahstana ili tankerima s Bliskog istoka može doći do Omišlja, ali po kojim cijenama i uz kakve logističke izazove, ostaje pitanje koje se ne rješava tweetom, čak ni efektno napisanim. Hrvatska sama ima vlastite interese u JANAF-u kao profitnoj infrastrukturi, i svako smanjivanje protoka, zbog kojeg god razloga, ima financijske posljedice po kompaniju, pri čemu je JANAF strateški nacionalni resurs.
Onima koji misle da je Hrvatska jedina koja teško može pronaći jednoznačan i razuman odgovor na dugoročni izazov energetske sigurnosti, dovoljan je pogled prema zapadu. Njemački kancelar Merz vrlo je agresivni pobornik povijesnog prekida odnosa s Rusijom, ali je Njemačka opreznija, odnosno bojažljivija, od male Hrvatske.
U Njemačkoj i dan-danas posluje ogromna ruska rafinerija zato što Nijemci, unatoč retorici, nisu doista željeli baš jako naljutiti Ruse. Njemačka rafinerija Schwedt dobavljala je 90 posto nafte Berlinu oslanjajući se isključivo na rusku sirovu naftu. Kada je Berlin 2022. stavio Rosneftove podružnice pod državno skrbništvo, uslijedio je kaos: rafinerija je godinama radila na 50 do 60 posto kapaciteta, a Rosneft i dalje drži 54 posto vlasničkog udjela. Dogovor o prodaji Shellova dijela Prax Groupu propao je u prosincu 2024. Rafinerija još uvijek nema vlasničkog rješenja, a petina od 30.000 stanovnika Schwedta i dalje ovisi o njoj za egzistenciju. Scholzovi gromoglasni govori o energetskoj neovisnosti ostali su bez pokrića. Vlasništvo Schwedta ostalo je netaknuto: Rosneft i dalje drži 54,17 posto udjela, Shell 37,5 posto, ali njemačka savezna vlada preuzela je operativnu kontrolu 2022. putem skrbništva (trusteeship) Federalne mrežne agencije, što mora obnavljati svakih šest mjeseci. Drugim riječima, dok je Berlin oprezan prema Rusiji, Zagreb je hrabar poput Kijeva, koji to mora biti.
Jesmo li iskreni?
Jesmo li u potpunosti iskreni prema samima sebi, odnosno istinskim hrvatskim interesima? JANAF treba prihode. Hrvatska rafinerija u Rijeci ima vlastite potrebe. Pitanje po kojim cijenama i iz kojih izvora alternativna nafta može dugoročno stizati u regiju ostaje otvoreno.
Obratimo, također, pažnju da je Belgija zaštitila svoje interese na nekoliko različitih načina kako se ideja korištenja ruskih deviznih pričuva ne bi slomila na leđima Eurocleara. EU je zbog belgijskog tvrdog otpora pronašla kompromisno rješenje koje je Belgiji odgovaralo: kamate i prihodi od reinvestiranih ruskih sredstava preusmjeravaju se u fond za Ukrajinu, dok sama glavnica ostaje netaknuta, što Euroclear štiti od izravne pravne odgovornosti prema Moskvi. Belgija je dodatno inzistirala da sve pravne rizike i financijske obveze koje bi mogle proizaći iz eventualnih arbitražnih tužbi Rusije prema bilateralnom investicijskom ugovoru BLEU – Rusija moraju dijeliti sve članice EU-a, a ne samo Belgija kao zemlja domaćin Eurocleara.
Ima li Hrvatska kakva pravna i financijska jamstva, kao mala članica EU-a, da će joj dugoročno biti osigurana povoljna opskrba naftom i plinom? Činjenica da se lideri američkog MAGA pokreta vrlo pozitivno referiraju na Orbána kao ključnog europskog partnera i saveznika vrlo je očigledna, pa se otvara pitanje tko bi u konačnici mogao ostati posramljeno naivan, ovisno o ishodu globalnog konflikta.
