Od početka razvoja Su-57 pa do prvog leta trebalo je gotovo devet godina. Od prvog leta do serijske proizvodnje dodatnih devet godina. Još jedna je prošla do uvođenja u operativnu službu. Od prvog koncepta do danas sve zajedno preletjelo je punih 25 godina, ali u mnogim stvarima najmoderniji ruski borbeni avion i dalje je nepoznanica.
Zašto je razvoj tog aviona toliko dugo trajao? Zašto su Indijci u jednom trenutku ozbiljno zagrizli da budu partneri u projektu pa na kraju ipak odustali? Je li se toliko dugo čekanje na serijsku proizvodnju isplatilo, to jest – koliko je doista dobar Su-57? Ima li pravi stealth, kako stoji u usporedbama s konkurencijom, koje nove tehnologije uvodi, je li vrh u manevrabilnosti i kad će dobiti nove motore? I konačno, kako se dosad pokazao u ratu u Ukrajini, je li letio misije iznad fronte i kako ga točno koriste Ruske zračno-svemirske snage.
Sve ovo samo je dio pitanja na koja u novoj epizodi podcasta Prva linija odgovara umirovljeni vojni pilot HRZ-a Ivica Ivandić.
Cijeli razgovor možete pogledati u videu ispod ili na YouTube kanalu Jutarnjeg lista, playlisti Prva linija. Najvažnije dijelove možete pročitati ispod videa.
Video podcasta pogledajte ispod
– Su-57 je nastavak razvoja porodice Suhoja i predstavlja avion pete generacije, dakle borbeni avion za 21. stoljeće. Trebao bi imati sve odlike stealth aviona i namijenjen je tome da zamijeni Suhoje od Su-27 pa do Su-35, govori Ivandić.
Prve ideje o razvoju borbenog aviona nove generacije krenule su još krajem SSSR-a s projektom I-90, a onda smo tijekom 1990-ih imali i projekt MiG-a 1.44/1.42, a kasnije i Suhoj Su-47.
– MiG je trebao napraviti frontovski lovac da zamijeni MiG-29, ali je taj projekt zbog nedostatka financiranja ostao samo na jednom prototipu. Što se tiče Su-47 i tu je napravljen samo jedan letni primjerak koji je bio na raznim mitinzima, a puno je letio i na ispitivanjima kako bi se vidjelo kako se ponaša avion obrnute strijele krila. No, došlo se do zaključka da on ne može ispuniti zahtjeve aviona pete generacije, objašnjava naš sugovornik.
Konačno, početkom 21. stoljeća kreće program PAK FA, a u sklopu kojeg se počeo razvijati samo jedan borbeni avion pete generacije. Uskoro se došlo do zaključka da će to biti Suhojev koncept T-50.
– To je bio najkompletniji projekt, zadovoljio je i najviše parametara kada govorimo o stealth komponenti (radarska, zvučna, optička) te je bio platforma koja je najviše obećavala. Prvi letni prototipovi bili su gotovi 2009. godine, a prvi probni let bio je 2010. godine – trajao je više od 40 minuta i bio je podzvučni.
Projekt s Indijom
Negdje u tom periodu činilo se kao dosta izvjesno da će ovaj avion Rusi razvijati zajednički s Indijcima, a obje strane 2010. potpisale su sporazum prema kojem je svaka trebala uložiti po 6 milijardi dolara u program PAK FA. No, od 2014. nadalje indijski prigovori na projekt su se množili, a 2018. New Delhi je konačno odustao od svega.
– U to vrijeme T-50 se Indijcima činio kao najbolji nastavak suradnje s Rusijom s obzirom na to da su već po licenci proizvodili Su-30MKI. No, oni su na kraju povukli iz projekta iz dva razloga: prvo, sve im je išlo presporo. I drugo, projekt im je postao skup za onu razinu transfera tehnologije koju su očekivali dobiti od Rusije. Oni su htjeli kompletan transfer tehnologije, ali to Moskva nije bila spremna dati.
‘Pakleni patak‘: Rusi ga obilato koriste u ratu, a baca bombe koje Ukrajince najviše muče
Konačno, krajem 2010-ih T-50 preimenovan je u Su-57, a 2019. Putin je konačno donio odluku da se za Zračne snage Rusije nabave 76 komada Su-57, s rokom isporuke do kraja 2028. godine. A koliko ih je do danas proizvedeno, nije službeno objavljeno. Procjene variraju ovisno o izvoru koji gledate, od 20 plus serijskih komada koje spominje Justin Bronk s instituta RUSI, do oko 50 komada na izvorima poput SlashGeara i nekih ruskih Telegram kanala.
– Prototipova je oko 10, a ja sam u ruskoj literaturi našao podatak da je do kraja 2025. proizvedeno 48 aviona. Mislim da je stvarna brojka sada oko 55 aviona, od čega 35 do 40 serijskih aviona koji se koriste u ruskom zrakoplovstvu, govori Ivandić. Odmah smo potom našeg gosta pitali i jesu li sankcije naštetile proizvodnji Su-57.
– Trebali bismo rastaviti avion pa bismo onda znali. Istaknuo bih ipak da postoji razlika između toga čijeg je elektronika podrijetla, a gdje se doista proizvodi. Recimo, dosta zapadnih komponenti proizvodi se u trećim zemljama i to je sigurno teško iskontrolirati – uostalom, vidimo prema ostacima iz Ukrajine da je i dalje niz tih komponenti u ruskim projektilima i drugom naoružanju, govori Ivandić.
Naš sugovornik kaže da je Su-57 aerodinamički klasično napravljen avion, s dva motora između kojih su dvije gondole za naoružanje, ima trapezna krila podrezana na krajevima, vertikalne stabilizatore koji su cijelopokretni te LEVCONE (aerodinamičke površine) u produžetku napadne ivice krila. Osim toga, mlaznice motora su pokretne, a kočenje se radi ili vertikalnim stabilizatorima, ili diferencijalnim otklonom elerona ili flaperona.
– Taj avion ima digitalno upravljanje, uz to da svaki motor ima svoju ručicu za upravljanje motorom, a softver upravlja otklonom mlaza motora ovisno o tome kakve manevre pilot želi izvesti. Što se gabarita tiče, avion je nešto kraći od 20 metara, raspon krila mu je 14 metara, a u oči upada njegov plosnati trup, vrlo mali vertikalni stabilizatori i visina aviona koja je manja od 5 metara, dosta manje od varijanti Su-27.
Stealth
Što se stealtha tiče, osim samog oblika aviona, tome doprinose i materijali koji su u njemu ugrađeni:
– Oko 40 do 45 posto materijala su aluminij ili aluminijske legure, 20 do 25 posto je titanij, i ima oko 25 posto kompozita. Ali tu govorimo o težini aviona, ne o volumenu, što znači da ovih 25 posto kompozita zapravo čini oko 70 posto svih površina na avionu. A oni odbijaju manje radarskog zračenja, uz to da i metalni premaz na kabini smanjuje njezin odraz za nekih 30 posto. Nadalje, i sam trup ima premaz koji smanjuje njegov radarski odraz (to jest apsorbira radarsko zračenje), govori Ivandić.
Ovo je ruski avion kojeg se Ukrajinci najviše klone
U konkretnim brojkama, Suhoj je prilikom prijave patenta za T-50 naveo da je njihov cilj imati frontalni radarski odraz aviona između 0,1 metar kvadratni i 1 metar kvadratni.
– Stealth treba gledati u aktivnom i pasivnom modu. Kad govorimo o radarskom odrazu, Rusi su htjeli napraviti avion koji će biti 10 puta manje zamjetan od Su-27, a podaci s kojima najčešće izlaze za Su-57 je odraz od 0,3 do 0,5 metra kvadratnog. No, trebamo znati da se i ovi manji odrazi, a koji se često spominju i za američke avione F-22 i F-35, obično odnose samo na određene radarske frekvencije, recimo u X-dijapazonu u kojem radi većina radara zrak–zrak. Za radare koji rade na drugim valnim duljinama to nije slučaj, govori Ivandić i nastavlja:
- Imate tu i infracrveno zračenje. Ako znamo da su senzori na Su-57 koji otkrivaju toplinsko zračenje daleko veći nego oni na kojima može radarski vidjeti F-22, onda je pitanje treba li vam radarska nevidljivost ako vas protivnik u infracrvenom spektru vidi već na 70 kilometara. A imamo i pasivni dio, a to znači da ako vas ozrači neki drugi avion, on vas ne mora vidjeti ako imate jako kvalitetne senzore na svojem avionu, ali vi možete dobiti podatak na udaljenosti većoj od 100 kilometara da vas netko pokušava locirati. To je sve stvar uporabe taktike aviona i korištenja svih senzora kojima raspolažu. Ukratko, Su-57 ima malu radarsku zamjetljivost, ali i čitav niz senzora koji mu pomažu da i u pasivnom modu otkriva druge avione, navodi umirovljeni vojni pilot.
Naravno, puno je veća vidljivost aviona na njegovim bočnim površinama ili ako je u zaokretu.
– Najbitnije je da vaša čeona površina bude najmanje zamjetljiva jer kad idete u čelo drugom avionu tada su dometi radara i raketa najveći. Kada ste okrenuti u odnosu na 180 u odnosu na drugi avion, ti se dometi smanjuju nekoliko puta i zamjetljivost nije toliko važna jer odlazite od prijetnje, govori Ivandić.
Osnovne karakteristike i motori
Inače, Su-57 težak je prazan oko 18,5 tona, nosi oko 10 tona goriva u trupu i može ponijeti 7500 kg naoružanja, a maksimalna poletna težina mu je oko 34 tone.
– Može letjeti brzinom od 2 do 2,2 Macha, plafon leta mu je od 18.800 do 20.000 metara, a maksimalno dopušteno opterećenje mu je 9 g. Kako može nositi veliku količinu goriva, taktički radijus mu je oko 1500 km u nadzvučnom letu, a maksimalni doleti su mu od 3500 do 4500 kilometara, ovisno o tome koristi li vanjske spremnike ili ne, govori Ivandić, koji dodaje da Su-57 već ima supercruise mogućnost.
Što se motora tiče, Su-57 koristi AL-41F1 koji se ugrađivao na prototipove i na prve serijske avione.
– Potisak mu je oko 9000 kg bez forsaža, odnosno 14.500 ili čak 14.700 kilograma s forsažom. U drugoj fazi trebali bi se pojaviti motori oznake Izdelije 30, odnosno serijska oznaka AL-51. No, koliko je njih proizvedeno, u kojoj su mjeri ispitani i ugrađuju li se u serijske avione, za to nema preciznih podataka.
Pojavila se vijest kako se za Su-57 razvija još jedan motor, Izdelije 117, a koji bi se jednog dana navodno trebao koristiti na Su-75 (pod pretpostavkom da taj avion ode u serijsku proizvodnju).
– Izdelije 30 trebao je biti potpuno nova konstrukcija, s maksimalnim forsažom od 18.500 kg, ali zbog svoje složenosti kasni u razvoju. Onda se tu javio 117 motor koji je zapravo razvoj motora AL-41 na kojem je maksimalni potisak podignut na oko 16.500 kilograma – najveća promjena koja se izvana vidi je oblik mlaznika s oštrijim kapcima kako bi se smanjio radarski odraz aviona, kaže Ivandić i dodaje da motori imaju 3D vektorski potisak.
Zbog svog dizajna, motora i drugih letnih karakteristika Su-57 može izvoditi razne pljoštimične manevre, gdje se vrti oko okomite osi s malim gubitkom brzine na malim visinama.
– On je pritom vrlo upravljiv, a može i oko poprečne osi raditi petlje s jako malim radijusom. Bez obzira na to u kojem se položaju nalazi, on se komandama može zaustaviti u okretanju i kontrolirano prevesti u idući manevar.
Ono što Su-57 izdvaja od ostalih ruskih aviona je i njegov radar, to jest radari.
– On ukupno ima pet aktivnih radarskih antena, a N036 Bjelka je postavljen u nosu. Taj radar je AESA, s aktivnom faznom rešetkom i nema mehaničkog pomicanja antene. Pretpostavka je da može pratiti 60-ak ciljeva i aktivno navoditi rakete na njih 16. Ima i dvije bočne antene ispred kabine, od kojih je svaka isto AESA, koje upotpunjuju sliku ili preuzimaju vođenje rakete ka cilju dok se avion okreće od cilja. Još dvije antene u L-band frekvencijskom području, opet AESA, nalaze se u napadnim ivicama krila i trebale bi jako pospješiti otkrivanje aviona koji imaju malu radarsku površinu, tumači naš sugovornik koji je objasnio i druge sustave koji služe za samozaštitu aviona (poput L402 Himalaja), ali i elektrooptički sustav 101KS Atol.
Ovi ruski avioni su izvozni hit, samo 2025. bili su u dva sukoba, a najbolju verziju nema Moskva
Kad je u pitanju naoružanje, Su-57 svoje rakete nosi u dva spremnika u donjem dijelu trupa, a koji se nalaze jedan iza drugoga.
– Oni su široki oko 90 cm i dugi između 4 i 4 i pol metra, a svaki može nositi po dvije rakete zrak–zrak srednjeg ili dugog dometa (poput R-77M ili čak R-37M). Ima i dva dodatna spremnika za rakete malog dometa, oni se nalaze u korijenu krila. Može imati i još 4 do 6 podvjesnih točaka na kojima se može nositi kompletna nomenklatura ruskog naoružanja zrak–zrak i zrak–zemlja. Sve što je lakše od 700 kilograma može ići u unutarnje spremnike, kaže Ivandić i dodaje da se u trupu mogu nositi i neke rakete zrak–zemlja, kao i laserski vođene bombe teške do 500 kg.
Prema zadnjim informacijama Su-57 sve više koristi i te podsvjesne točke na koje se stavljaju projektili zrak-zrak kraćeg dometa kako bi se njima obaralo ukrajinske dronove i projektile koji ulaze na teritorij Rusije.
Cijena i operativna upotreba
Su-57 trebao je imati i vlastiti dron, S-70 Ohotnik, ali taj projekt stao je na dva prototipa od kojih je jednog morao oboriti pilot Su-57 iznad Ukrajine.
– To je podzvučni stealth dron kojeg je trebalo slati tamo gdje ne želite riskirati posadu. Jednog je nakon gubitka veze doista oborio Su-57 iznad Ukrajine, čini se raketom R-73, i taj je dron cijeli pao na zemlju. A to znači da Rusi vjerojatno neće s tim projektom ići dalje. Čini mi se vjerojatnijim da će se razvijati jata bespilotnih dronova.
Ono što je teško naći za ovaj projekt jest njegova cijena. To jest, za njega kola dosta brojki u vrlo širokom spektru.
– Po meni bi neki realan parametar za razvoj aviona do serijske proizvodnje mogao biti desetak milijardi dolara. Cijena samog aviona vjerojatno je oko 50–60 milijuna dolara, ali to ćemo tek znati kad budemo vidjeli prvi pravi ugovor za taj avion. Na primjer, da vidimo koliko ga je platio Alžir.
Na kraju emisije osvrnuli smo se i na njegovu operativnu upotrebu, od Sirije do Ukrajine.
– On se ispituje u realnim borbenim uvjetima, ali se te informacije ne dijele izvan Rusije. U Siriji su napravili nekih desetak misija, vjerojatno zato jer su tamo mogli letjeti u zračnom prostoru u kojem su i F-35 i F-22, kaže naš pilot.
Kad je u pitanju rat u Ukrajini, Rusi tvrde da se tamo koristi već od 2022. godine i da je oborio nekoliko ukrajinskih aviona, MiG-ova 29 i Su-57.
– Ukrajinci nemaju aviona koji bi mogao parirati Su-57 u ulozi zrak–zrak, osim ako bi mu spletom okolnosti došli na manje od 20 kilometara i onda ga ugrozili. Po meni Rusi taj avion koriste kao i MiG-31 od 2022. do 2024. – dakle, da bude platforma koja će upotpunjavati radarsku sliku iznad ukrajinskog teritorija. Mislim da oni jako puno lete u različitim ulogama – ne iznad teritorija Ukrajine, ali vrlo blizu njemu.
Kada su u pitanju ruski gubici Su-57 u ovom ratu, zasad je samo potvrđeno da je u napadu dronovima 2024. oštećen jedan primjerak u zračnoj bazi Aktjubinsk. Bilo je navoda u svibnju ove godine da ih je još više oštećeno ili čak uništeno u udaru na aerodromu Šagol u oblasti Čeljabinsk, ali to nije bez sumnje potvrđeno.
– Rusi su potvrdili da je jedan avion oštećen na zemlji, u Aktjubinsku, a radilo se o jednom iz serije prototipova. Osim toga, imamo i jedan gubitak na probnom letu, ali to se dogodilo 2019. godine.
Na kraju Ivandić zaključuje da se ovaj avion može usporediti s drugim avionima pete generacije, ali ističe da se mora početi od spektra zadaća za koje je taj avion namijenjen.
– Da nije došlo do rata Rusije i Ukrajine, njegov bi spektar zadaća možda i otišao u drugom smjeru, ali sada se razvija sa specifičnim zahtjevima koje traži ratna situacija. On će se masovnije moći ponuditi za prodaju tek nakon što se okonča rat s Ukrajinom, a tu je i želja da se opet uspostavi neka suradnja s Indijom. Mislim da će ih se sigurno proizvesti više od ovih naručenih 76, a kojim tempom - vidjet ćemo.
Prethodne epizode podcasta Prva linija možete pogledati OVDJE.
